BENIGNA HIPERTROFIJA PROSTATE (engl. benign prostate hypertrophy, BPH), adenom prostate, benigna hiperplazija pros-tate, periuretralni adenom, prostatizam; hiper-trofija periuretralnih (oko zadnjeg dela mok-raćne cevi) i subcervikalnih (ispod vrata mok-raćne bešike) žlezda. Za njen razvoj potrebno je prisustvo funkcije testisa i starenje. Javlja se kod osoba preko 50 godina starosti. Hiper-trofija pomenutih žlezda potiskuje tkivo pros-tate na periferiju tako da ono atrofira i predstavlja „hiruršku kapsulu” na čijem se nivou vrši enukleacija adenoma kod adenomektomije (operacije prostate). Znači, kod adenomektomije se hirurški odstranjuju hipertrofisane periuretralne i subcervikalne žlezde, a atrofično tkivo prostate ostaje u organizmu. Sim-ptomatologija benigne hipertrofije prostate potiče od opstruktivnih smetnji protoku urina na vratu mokraćne bešike dajući simptome vezane za poremećaje mokrenja. Mokri se češće, noću, mlaz mokraće je slab, čeka se na početak mokrenja, mlaz se prekida, postoji osećaj neispražnjenosti mokraćne bešike. U početku mišić mokraćne bešike kompenzuje opstrukciju protoku mokraće povećanim ra-dom i hipertrofijom, a kada se dekompenzuje tada urin u sve većim količinama zaostaje u mokraćnoj bešici, što dovodi do zastoja mok-raće u ureteru i bubregu, a to izaziva oštećenje bubrežne funkcije i uremije. Simptomi prolaze kroz 3 stadijuma: I stadijum: manje izražene tegobe pri mokrenju, često i otežano mokrenje. U mokraćnoj bešici nema rezidualnog urina (posle akta mokrenja u mokraćnoj bešici nema mokraće); II stadijum: tegobe pri mokrenju su jače izražene, a količina rezidualnog urina je do 300 ml; III stadijum: jako izražene tegobe pri mokrenju, sa preko 1.000 ml rezidualnog urina. U tom stadijumu postoji oslabljena funkcija mišićnog sloja mokraćne bešike, konsekutivna ureterohidronefroza (proširenje mokraćovoda i istanjenje bubrež-nog parenhima) sa bubrežnom insuficijencijom. Druge komplikacije su urinarna infekcija, kalkuloza mokraćne bešike, divertikuloza mokraćne bešike, hematurija i akutna retencija urina. Dijagnoza se postavlja digitalnim rektalnim pregledom, ultrasonografijom, intravenskom urografijom, endoskopskim i urodinamskim ispitivanjima. Lečenje je medikamentozno i hirurško (transuretralna resekcija/incizija prostate, otvorena prostatektomija, kriohirurgija, uretralne proteze, dilatacija prostatične uretre, laser-destrukcija prostate, terapija mikrotalasima).