INTERNA MEDICINA (engl. internal medicine), grana medicinske nauke koja se bavi sprečavanjem, otkrivanjem i lečenjem bolesti unutrašnjih organa čoveka. Lečenjem bolesnika od oboljenja unutrašnjih organa u početku su se bavili „lekari” koji su bili zanatlije i zanat izučavali od starijih majstora. Ovi prvi lekari školovali su se na izvorima verske i narodne medicine. Od samog početka izvršena je podela na lekare koji leče unutrašnje bolesti pomoću lekova, vidare rana koji leče nožem – hirurge i žene babice, koje se bave porodiljstvom. Dugo vremena obrazovanje lekara vršeno je u školama pri verskim ustanovama. Tako se najpre u pravoslavnoj crkvi, početkom 4. veka, osniva škola koja je bila i pokretač osnivanja prvih bolnica i azila u današnjoj Siriji. Tu školu vodilo je 16 kaluđera lekara, a među njima Kuzman i Damjan (koji su kasnije nazvani sveti vrači). Dva veka kasnije katolička crkva počinje razvoj medicine. Kao rezultat toga u šestom veku podiže se prva bolnica u Lionu, a u Salernu u 9. veku prvi univerzitet na kome su se školovali i lekari. Prvu kliniku za interne
bolesti osnovao je u Francuskoj Žan Nikol Korvizar, polovinom 19. veka. Krajem 19. i početkom 20. veka osnovana je prva interna klinika u Beogradu. Interne klinike su postala mesta gde su bolesnici ispitivani (dijagnostikovani) i lečeni, kao i mesta gde je napredovala tehnika dijagnostike i lečenja i gde su sticana značajna praktična i naučna saznanja. To je davalo snažan podsticaj razvoju interne medicine, što je dovelo do njene deobe na više užih specijalnosti. Zahvaljujući tome danas su kao delovi interne medicine izdvojene: kardiologija (bolesti srca i krvnih sudova), pulmologija (plućne bolesti), gastroenterologija (bolesti organa za varenje), endokrinologija (bolesti žlezda sa unutrašnjim lučenjem), hematologija (bolesti krvi i krvotvornih organa), nefrologija (bolesti bubrega), alergologija sa kliničkom imunologijom (lečenje alergijskih bolesti) i reumatologija (reumatizam i slične bolesti).