VLAKNA U ISHRANI
(engl. dietary fibre), prema originalnom konceptu iz 1953. to su materije dobijene iz zida biljne
ćelije. Prema definiciji iz 1972. to je ostatak biljne ćelije otporan na varenje u crevima čoveka, da bi
po najnovijoj definiciji bila svrstana u grupu neskrobnih polisaharida (NSP). Količina vlakana u
namirnicama je različita, određuje se hemijskim putem i izražava se kao ukupna v. ili kao
nerastvorljiva v. (celuloza, hemi-celuloza, lignin) i rastvorljiva v. (pektin, guar, gume i dr.). Vlakna
su prisutna u zrnevlju žitarica, semenkama, povrću i voću. Na značaj za zdravlje prvi je ukazao
Beaumont još pre 150 godina. Ako ih je malo u ishrani, češće se javljaju opstipacije, divertikuloza,
neka maligna oboljenja, dijabetes, ishemijska bolest srca, gojaznost, pa je u svim ovim stanjima
poželjno povećati unos (najviše 35 – 40 grama na dan). Vlakna povećavaju crevni sadržaj, ubrzavaju
pasažu sadržaja i tako smanjuju vreme kontakta sa sluzokožom creva; povoljno utiču na
postprandijalni nivo glukoze i insulina u krvi; smanjuju nivo triglicerida i holesterola u serumu, a
pošto smanjuju energetsku gustinu hrane, poželjni su i u dijetote-rapiji gojaznosti. Preterano veliki
unos vla-kana nije poželjan jer se javlja nelagodnost u digestivnom traktu, a može da ometa
iskorišćavanje nekih mikronutritijenata.