Terapija steriliteta po ustanovljenju njegovog uzroka sastoji se u otklanjanju tog ili tih uzroka. Ona se sprovodi konzervativnim, banjskim ili operativnim postupcima i metodama.
Terapija steriliteta po ustanovljenju njegovog uzroka sastoji se u otklanjanju tog ili tih uzroka. Ona se sprovodi konzervativnim, banjskim ili operativnim postupcima i metodama.
U lečenju steriliteta i lekar i bolesnica treba da su uporni i istrajni. Lečenje ponekad mora dugo da se sprovodi da bi dovelo do željenog rezultata. Ono mora da bude raznovrsno i da u sebi uklopi kombinovanje više konzervativnih metoda, uključujuči, ako je to potrebno, i davanje hormona. Nadražajna medikamentozna, banjska i terapija zračenjem koriste se u slučajevima nepotpune prolaznosti ili obliteracije jajovoda, a takođe i kod njihove nedovoljne razvijenosti pracene hipofunkcijom prvenstveno ovarijuma. Već ovim metodama lečenja ponekad se uspeva da se na jajnicima provocira ovulacija. Podsticanje ovulacije, međutim, u indikovanim slučajevima najčešće zahteva ozbiljnije hormonsko lečenje. U iu svrhu mogu se koristiti svi reproduktiVni hormoni (gonadoliberin, gonadotropini i ovarijalni honnoni). Ako se koriste ovarijalni hormoni obično se daju ciklično, na taj način što se u prvoj fazi ciklusa aplikuju estrogeni, a u drugoj progesteron. Ovakav način davanja hormona koji imitira njihovo normalno javljanje u ciklusu deluje prvenstveno na endometrijum, a s druge strane, po prestanku ove terapije koja traje po nekoliko meseci, javlja se tzv. Rebound efekat, koji često dovodi do pojave ovulacije i do eventualnog nastajanja gra
viditeta. Ipak, ovakvi slučajevi prilično su retki, te je radi izazivanja ovulacije ponekad indikovano davanje gonadostimulina i klomifena. Za razliku od primene ovarijalnih hormona, koja je pri kratkotrajnom davanju u umerenim dozama po pravilu neškodljiva, davanje gonadotropnih hormona i klomifena može biti praćeno ozbiljnim komplikacijama. Zato ovu terapiju treba sprovoditi samo u odabranim slučajevima, kod kojih ovulacija nije mogla biti izazvana drugim terapijskim metodama. Isto tako, ovu terapiju treba prepustiti iskusnim ginekolozima i endokiinolozima koji se posebno bave ovom problematikom. Od gonadotropnih hormona u terapijske svrhe za izazivanje ovulacije koristi se prvenstveno hormon prednjeg režnja hipofize humanog porekla, industrijski dobijen iz mokraće žena posle menopauze humani menopauzalni gonadotropin (HMGhumegon) koji se daje u cikličnoj kombinaciji sa horionskim gonadotropinom. Opasnost od komplikacija prilikom stimulisanja ovulacije gonadotropnim hormonima i klomifenom može poticati od predoziranja, odnosno od prekomerne stimulacije. No, ova opasnost može se javiti i pored obazrivosti u pogledu doziranja tokom lečenja, jer kod različitih osoba postoje velike individualne razlike u reagovanju na pomenute preparate. Najčešći znaci predoziranosti su bolovi u donjem delu trbuha, sa lako povećanim i cističnim, osetljivim jajnicima pri palpaciji. U težim slučajevima jajnici se obostrano uvećavaju do veličine kokošjeg jajeta pa i više, pri čemu izgledaju kao napete, elastične ciste. U najtežim slučajevima, sa vrlo brzim tokom, uz ciste na jajnicima može da se javi ascit i hidrotoraks. I pored teške kliničke slike, kod ovakvih komplikacija ne treba žuriti sa operacijom. Najčešće je dovoljno da se trbušna duplja punkcijom oslobodi ascita, pa da se stanje bolesnice popravi. U pojedinim situacijama hiperstimulacije ili preosetljivosti jajnika sa značajnom cističnom degeneracijom opisani su slučajevi spontane rupture ciste ili rupture pri palpaciji tokom pregleda. Isto tako, bilo je i slučajeva torkvacije peteljke ciste. Ukoliko se pojave simptomi rupture ciste ili torkvacije mora se hitno intervenisati.
Prekomema stimulacija jajnika može se ispoljiti i višestrukim ovulacijama praćenim višeplodnom trudnoćom, koja nije retka pojava pri upotrebi gonadotropnih hormona, a naročito klomifena.
Pored konzervativne, za lečenje steriliteta može da se koristi i operativna terapija. Operativna terapija sprovodi se uglavnom kod opstrukcionih smetnji u jajovodima, materici i kod endometrioze. Ovo u prvom redu važi za operativnu resekciju i implantaciju jajovoda, razne vrste plastike jajovoda i intrauterinu implantaciju jajnika. Rezultati i najpoznatijih autora kod rekonstrukcije prolaznosti jajovoda ne prelaze 10 do 15% uspeha. Poslednjih godina, međutim, izvesne nove metode daju nade da će se uspeh i ovde poboljšati. Tome doprinose savršenije operativne metode, kao i poboljšane preoperativne pripreme i, još više, postoperativna nega. U toku operacije otvaranja začepljenih jajovoda pored skalpela i električnih noževa poslednjih godina sve se više koristi laserska tehnika kojom se manje traumatizuje tkivo jajovoda i postiže bolja hemostaza, a postoperativno se vrše učestale instilacije da bi se očuvala postignuta prolaznost jajovoda.
Operativne metode za uspostavljanje prolaznosti obstruiranih jajovoda poslednjih godina u velikoj meri gube svoj značaj i smisao, jer ih sve više potiskuje korišćenje metode vantelesnog oplođenja.