Svrab stidnice u stvari je simptom, a ne oboljenje. Kao simptom, on najčešce prati neku osnovnu bolest koja ga izaziva i koja se pažljivim pregledom može otkriti. Tada je svrab stidnice simptomatski. Ima, međutim, slučajeva kada se svrab ne može dovesti u vezu ni sa kakvim oboljenjem i kada izgleda da on postoji kao samostalna patološka manifestacija kod žene. Tada se govori o esencijalnom svrabu stidnice.
Svrab stidnice u stvari je simptom, a ne oboljenje. Kao simptom, on najčešce prati neku osnovnu bolest koja ga izaziva i koja se pažljivim pregledom može otkriti. Tada je svrab stidnice simptomatski. Ima, međutim, slučajeva kada se svrab ne može dovesti u vezu ni sa kakvim oboljenjem i kada izgleda da on postoji kao samostalna patološka manifestacija kod žene. Tada se govori o esencijalnom svrabu stidnice.
Simptomatski pruritus je posledica neke bolesti opšteg ili lokalnog karaktera. Može da se javi u bilo koje doba starosti žene, zavisno od bolesti koju prati. Ipak, pretežno se srece kod poino zrelih osoba i kod osoba u odmaklim godinama. Od lokalnih uzroka, pruritus vulve može da izazove najpre higijenska zapuštenost, odnosno nedovoljno održavanje lične higijene u tom delu tela, zatim intertrigo, dermatitis, ekcem i herpes. Pruritus često prati i obilnu leukoreju kod kolpitisa ili cervicitisa. Posebno često može da prati kolpitis izazvan monilijom ili trihomonasom. Uzrok svrabu na međici i čmaru mogu biti i crevni paraziti, a u predelu stidnog brežuljka i velikih stidnih usana pedikuloza. Hemijski činioci sadržani u sapunu, rastvorima za ispiranje i mastima za lokalnu upotrebu takođe mogu izazvati svrab na stidnici. Naročito uporan svrab skoro redovno prati distrofične promene vulve i početni karcinom.
Od opštih oboljenja, pruritus se najčešče viđa kod bolesnica sa šečernom bolešču. Kod njih prilično često istovremeno postoji i mikotična infekcija vagine. Pruritus je kod dijabetičarki toliko čest da je on ponekad prvi znak šečeme bolesti. Zbog toga se dešava da se ova bolest prvi put otkrije kod prividno zdrave žene tek kada dođe ginekologu da se žali na svrab stidnice. Od svraba stidnice mogu da pate i bolesnice sa izraženom pothranjenošcu, avitaminozama, anemijom, teškom tuberkulozom ili karcinomom. Ovaj simptom, može da se javi i kod žena sa uremijom, žuticom ili kao toksična manifestacija upotrebe nekih lekova. Ponekad se pojavljuje i kao alergijska manifestacija na sintetsko rublje ili uloške.
Kod simptomatskog pruritusa, sa izlečenjem ili poboljšanjem osnovne bolesti nestaje i svrab koji je prati. Zbog toga je pre preduzimanja lečenja neophodno ustanoviti uzrok pruritusa. Kod svake bolesnice koja pati od pruritusa treba inspekcijom i palpacijom spoljašnjih polnih organa potražiti znake intertriga, dermatitisa, vulvovaginitisa, bakterijske vaginoze, lichen sclerosusa i početnog karcinoma stidnice. Posle toga pregledom vaginalnog sekreta treba isključiti postojanje kolpitisa. Kako se pruritus vulve često viđa kod dijabetičarki, svakoj bolesnici sa ovim simptomom, a naročito ako je u odmaklijim godinama, treba pregledati mokracu na šečer, a po potrebi odrediti i glikemiju. Isto tako, ostalim metodama pregleda treba potražiti znake i dmgih oboljenja koja mogu da izazovu pruritus vulve.
Esencijalni pruritus vulve je oboljenje koje se javlja bez postojanja drugih bolesti kojim bi se ono kao simptom moglo objasniti. Etiologija esencijalnog pmritusa je nepoznata. Verovatno je da postoji više uzroka koji dovode do osecaja svraba na stiđnici, a koji su zasad nepoznati. Esencijalni pruritus vulve zapaža se obično kod nervoznih i osetljivih žena kratko vreme pre i u doba klimakterijuma i ispoljava se osećajem upomog svraba na spoljnim polnim organima. Svrab može da bude vrlo uporan i u najtežim slučajevima dosadan do neizdržljivosti, tako da ženi ne daje mira ni danju i nocu. Na koži stidnice, koja od stalnog češanja ogrubi i zadeblja, mogu da se vide tragovi ekskorijacije, a može doći i do lokalne infekcije. U
takvom slučaju treba brižljivo ispitati predeo stidnice da bi se isključilo postojanje neke lokalne promene koja bi mogla biti uzrok pruritusa. Naročito treba usmeriti ispitivanje u smislu otkrivanja početnog karcinoma stidnice. Tek kada se isključe svi do sada poznati uzroci pruritusa, treba postaviti dijagnozu esencijalnog svraba stidnice i preduzeti mere za simptomatsku terapiju. U tom smislu, radi smanjenja osetljivosti na nadražaje, bolesnici treba davati sedativna sredstva, a lokalno, u vidu masti ili praškova, treba aplikovati lokalne anestetike, ponekad kombinovane sa sredstvima koja rashlađuju. Radi toga se daje 1-2%-tna anestezinska mast, anestezin sa alkoholom i mentolom i drugo. Osim toga, dobri rezultati se postižu i davanjem antihistaminika i lokalnom primenom kortikosteroidnih masti. Kod upornih slučajeva, može se pokušati sa potkožnim injekcijama 0,5%-tnog rastvora novokaina ili infiltracija 0,1 ccm 96%-tnog alkohola na mestu gde žena oseđa svrab. Terapija alkoholom daje dugotrajna poboljšanja, ali može da dovede do nekroze kože na mestu infiltracije. Neki autori preporučuju i lokalnu potkožnu autohemoterapiju. Vrlo uporni slučajevi leče se uzdužnim površnim incizijama na koži stidnice ili operativnim odstranjenjem kože sa predela na kome žena oseća svrab. U iste svrhe neki koriste i rendgensko zračenje.