BIOLOŠKI MONITORING (engl. biological monitoring), merenje hemijskih supstanci, njihovih intermedijarnih ili krajnjih metabolita ili njihovih specifičnih efekata u biološkom materijalu (u tkivima, sekretima, ekskretima, izdahnutom vazduhu ili u nekoj od kombinacija), kako bi se ukazalo na izloženost i moguć rizik po zdravlje, pre svega radnika. Označava procenu ukupne izloženosti hemijskim supstancama, na osnovu merenja pojedinih determinanti u biološkim uzorcima eksponovanih osoba u određenom vremenskom periodu. Da bi bio celishodan, mora da zadovolji četiri zahteva: da je sredina u kojoj se nalazi hemijska supstanca ili njen metabolit podesna za uzorkovanje, da su metode za analizu pouzdane i praktične, da je analitička tehnika adekvatna i reprezentativna i da se rezultati mogu lako i pouzdano tumačiti. Biološki monitoring čine biomarkeri ekspozicije, biomarkeri efekta i biomarkeri osetljivosti. Biomarkeri ekspozicije (monitoring ekspozicije) određuju se kvantitativnim i kvalitativnim analizama hemijskih supstanci ili meta-bolita njihove biotransformacije, ili produkata interakcije između ksenobiotika i ciljnih molekula ili ćelija u tkivima, telesnim tečnostima ili ekskretima. Primenjuju se u medicini rada ili ekološkoj medicini radi isključivanja štetne ekspozicije, određivanja nivoa ekspozicije u populaciji povećanog rizika i radi praćenja efekata u individualnim slučajevima preterane ekspozicije. Biomarkeri ekspozicije mogu se da se primene samo za hemijske štetnosti s poznatom toksikokinetikom i toksikodinamikom i moraju biti dovoljno specifični i osetljivi (znatna korelacija sa spoljašnjom ekspozicijom). Biomarkeri efekta (monitoring efekta) otkrivaju biohemijske, fiziološke, bihevioralne i druge promene organa i sistema u prekliničkoj fazi i omogućavaju procenu rizika od genotoksičnih i negenotoksičnih kancerogena. Koriste se u svakodnevnoj praksi u postavljanju kliničke dijagnoze, a u prevenciji je idealan biomarker onaj koji registruje i reverzibilne promene. Mogu se koristiti direktno, u identifikaciji
hazarda, kada olakšavaju screening i identifikuju toksični agens, ili kao deo procene odnosa doza odgovor, u procesu procene rizika kada se mora voditi računa o velikoj interindividualnoj varijaciji u odgovoru organizma na ekvivalentnu dozu hemijske nokse. Biomarkerima osetljivosti (monitoring osetljivosti) identifikuju se urođene ili stečene individualne razlike u reakciji organizma na štetne efekte ksenobiotika. Individualne karakteristike i ge-netska predispozicija obuhvataju godine starosti, pol, zdravstveni status, raniju ekspoziciju, istovremenu ekspoziciju drugim agensima, urođene ili stečene varijacije u metabolizmu i dr.