Cistitis ili sindrom dizurije i učestalog mokrenja spada u najčešće infekcije ljudskog organizma. Za vreme reproduktivnog perioda žene 30-50 puta češće obolevaju od muškaraca, dok se sa godinama gubi ta razlika. Kao što je više puta napomenuto cistitis najčešće izazivaju Escherichiae coli i Staphyloccocus saprophiticus. Klebsiella, Proteus i Enteroccocus su mnogo ređe izazivači cistitisa ali njihova učestalost se povećava u intrahospitalnim infekcijama.
Cistitis Klinička slika
Cistitis prate tegobe rokovane zapaljenjem sluznice mokraćne bešike-poliaksiurija, i dizurija, bolu uretri Mokrenje nije samo učestalo nego se odliku je neizdrživim nagonom za urgentnim pn žnjenjem mokraćne bešike (engl. naziv urgency). Tipičan je osećaj nepotpunog pražnjenja mokraćne bešike, izmokravanje male kohčine mokraće i osećaj pritiska i nelagodnosti u stomaku. Noćno mokrenje je relativno česta pojava. U starijih žena dodatno se javlja i nemogućnost zadržavanja mokraće. U bolesnika sa rekurentnim inlckcijama, a posebno u starijih simptomi su inanjc izraženi. Obično je prisutno učestalijc mokrenje, nešto intezivniji miris mokraćc, ncmogućnost zadržavanja mokraće ili vagusni abdominalni bol. U većine mladih žena simptomi mogu da nestanu ih spontano ili kao rezultat velikog unosa tečnosti. Obično je odgovor na pravovremeno lečenje brz i simptomi nestaju u toku 24-72 h.
U najvećem broju slučajeva akutni cistitis u žena se javi jednom, retko se ponvalja ajoš ređe ostavlja neke posledice. Može biti u vezi sa početkom seksualne aktivnosti, sa promenom seksualnog partnera ili da sc ponavlja posle svakog koitusa. U manjcg broja žena infekcija je rekurentna, sa epizodama koje se javljaju u intervalima od nckoliko meseci do cele godine. Pojava sistcmskih simptoma kao što su povišena temperatura > 38°, muka, gađenje, povraćanje kao i bolna osetljivost u predelu kostovertcbralnog ugla ukazuje na infekciju bubrega, ali ncdostatak ovih simptoma ne isključuje istu.
Laboratorijski nalazi
Mokraća je u toku cistitisa obično zamućena i ncprijatnog mirisa, au trećini slučajeva se javlja i makroskopska hematurija. Pregledom urina nalazi se leukociturija i bakteriurija.
Lečenje simptomatskih infekcija donjcg mokraćnog sistema. Infekcije praćciie simptomima potrebno je lečiti antibaktcrijskim lekovima. Mnoge mlade žene sanic sebe uspešno leče sa povećanim unosom tcčr.osti. Međutim, u nekihod njih će se ipak ra/.viti infekcija gornjeg mokraćnog sistema, paje zato lečenje antibakterijskim lekovima neophodno.
Lečenje infekcija donjih mokraćnih puteva različito je kod bolesnika kod kojih se infekcija javila prvi put ili se veoma retko javlja, od lečenja bolesnika sa rekurentnim infekcijama donjih mokraćnih puteva.
Lečenje bolesnika sa prvom i izolovanom infekcij om. Iako postoj e mišlj enj a da se dijagnoza prve infekcije donjeg mokraćnog sistema može postaviti samo na osnovu simptoma i nalaza leukociturije, od velike pomoći za uspešno lečnje infekcije mokraćnog sistema je da se ipak uradi urinokulturapre započinjanja lečenja.
To omogućava đa se potvrdi dijagnoza i da se odredi osetljivostbakterija na antiobiotike. Izbor antibiotika do dobijanja antibiograma zasniva se prvenstveno na poznavanju antibiotika koji imaju osobinu da efikasno deluju na uropatogene bakterije a pored toga, vodi se računa da ti antibiotici imaju minimalna neželjena dejstva, da se dobro podnose i da su što jeftiniji.
Antibiotici kao što su trimethoprim-sulphamethoxasol, cefalosporini i fluorokinoloni najbolje ispunjavaju navedene kriterijume.
Postoje kontroverze u preporukama u dužini lečenja infekcija koje su ograničene na mokraćnu bešiku. Poslednjih godina porastao je interes za lečenje jednom dozom (engl. naziv smgl-close therapy). Prednosti ovakvog načina lečenja su pogodnost, manja cena i smanjenje neželjenih dejstava. Određene studije su pokazale da je ovakvo lečenje efikasno u više od 85% slučaj eva cistitisa ali ima sve više onih koje nisu potvrdile ovakvu uspešnost. Lečenje jednom dozom nije u širokoj primeni u mnogim zemljama pa ni u našoj. Obično se predlaže lečenje cistitisa 3-5 dana, a naš je stav da cistitis treba lečiti najmanje 5 dana.
Bolesnike treba upozoriti na mogućnosti rekurentne infekcije i uputiti ih da se pridržavaju sledećih profilaktičkih mera:
– unos tečnosti da bi dnevna diureza bila oko 2 Utra
– mokrenje pre odlaska na spavanje i posle koitusa
– izbegavanje penušavih kupki i hemijskih dodataka u vodi za kupanje
– lečenje konstipacije koja može ometati pražnjenje mokraćne bešike.
Lečenje bolesnika sa rekurentnim infekcijama: Veoma je teško razlikovati relaps od reinfekcije. Kod bolesnika oba pola relaps se javlja kada postoje bubrežni kamenci, ožiljci ili policistični bubrezi. U muškaraca može biti u vezi sa prostatitisom. U žena ponavljane infekcije su skoro uvek reinfekcije. Važno jeustanoviti da li se infekcija razvija u abnormalnom ili normalnom mokraćnom sistemu zbog procene rizika i prognoze. Lečenje akutne epizodereinfekcija je isto kao i kod izolovane infekcije.
Osnovni problem kod žena sa rekurentnom reinfekcijom je veoma lak prodor uropatogenih mikroorganizama u mokraćnu bešiku. Zbog toga je neophodno bolesnici objasniti problem i uputiti je da primenjuje nabrojane profilaktičke mere. Takođe, pažnju treba usmeriti ka otkrivanju i lečenju atrofične sluznice vulve koja nastaje zbog deficita hormona. Kod velikog broja žena, posebno kod onih koje imaju probleme sa pražnjenjem mokraćne bešike je skoro nemoguće iskoreniti infekciju. Ova grupa bolesnica zahteva pažljivo urološko lečenje i procenu da li hirurška intervencija može rešiti problem. Retke reinfekcije (jedan do dva puta godišnje) leče se kratkotrajno kao i akutne, izolovane infekcije. Česte reinfekcije zahtevaju profilaksu malim dozama (6).
Profilaksa malim dozama. Kod bolesnika sa infekcijama koje se javljaju češće od 2 puta za 6 meseci nepohodna je profilaksa malim dozama antibiotika. Ovo lečenje je napravilo pravu revoluciju u lečenju ponavljanih infekcija i poboljšalo kvahtet života hiljadama žena. Lečenje se zasniva na činjenici da uzimanje dovoljno tečnosti i često mokrenje preko dana obezbeđuju odstranjivanje bakterija mokraćom, ali se za vreme spavanja’ovaj mehanizam gubi. Zato se preporučuje uzimanje malih doza trimethoprim-suphamethoxasol-a ili trimethoprim-a ili nitrofurantoina pred spavanje. Neželjena dejstva ovog lečenja su pojava rezistentnih sojeva i superinfekcija mikroorganizma koji je rezistentan na profilaktički lek. Tada se primenjuj’e kratkotrajno lečenje sa odgovarajućim antibiotikom a potom se može uspešno nastaviti sa osnovnim profilaktičkim sredstvom.
Profilaktičko lečenje bi trebalo nastaviti 12 meseci posle epizode poslednje infekcije jer iskustvo je pokazalo da je kraće lečenje manje efikasno u sprečavanju rekurentnih infekcija.
Uretritis i vaginitis. Između 10-20% žena sa simptomima učestalog mokrenja i dizurije i sa nesignifikantnim brojem bakterija u mokraći ima infekciju patogenim klicamakao što je Chlamydia trachomatis, Neisseria gonorrhoeae ili Herpes simplex virus. Ovi mikroorganizmi se najčešće prenose seksualnim putem i dokazuju brisom uretre i cerviksa. Bolesnice sa vaginalnom infekcijom Trichomonasom spp ili Candidon albicans mogu takođe da se žale n;i bol0vc pri mokrenju. Pažljivom anamne/om dobi jaju se podaci o nelagodnosti koja se javlja kada mokraća prelazi preko inflamiranih la bija. Uz to prisutnaje i osetljivost vulvc sa ili bez sekrecija neprijatnog mirisa iz vagine.
Lečenje žena sa akutnim uretrit i som zavisi od etiološkog uzroka. Akutni nretritis izazvan Chlamydiom leči se doxycyclinomu dozi od 100 mg/dnevno u trajanju od 7 dana.
Ukoliko se isključe pomenute niokraćnc i genitalne infekcije, 10-15% žena sa rokurentnim simptomima učestalog mokrcnja i dizurije zahteva detaljniju dijagnostiku. Kod žena u postmenopauzi ovi simptomi mogu biti povezani sa atrofijom vulve ili urctre usled hormonskog deficita. Obično sc tcgobe gube pri upotrebi hormonskih krcma. U malog broja preostalih žena sa siinptomima neophodna je cistoskopija da bi se potvrdila dijagnoza intersticijalnog cistitisa (Hunner’s ulcer).
Prostatis
Naziv ,,prostatis“ sc koristi za različita zapaljenja prostate, uključujući akutna i hronična bakterisjka zapaljcnja ali i za stanja praćena kliničkim simptomima prostatisa ali bez izolacije uzročnika. Inlckcija najverovatnije dospeva u prostatu kroz uretra, a prodor olakšava refluks mokraćc kroz prostatični kanal za vreme mokrcnja. Stalni kateter olakšava ulazak patogenih klica. Normalni sekret prostate sadr/i prostatički antibakterijski faktor koji je baktcricidan za većinu uropatogenih sojeva.
Akutni prostatis
Akutni prostatis sc najčešće javlja kod mlađih muškaraca, ali i kod bolesnika koji imaju stalni urinami katcter. Klinički se karakteriše temperaturom. groznicom, dizurijom i bolom u predelu prcrna a može biti praćena i epididimitisom. Prostata je jako osetljivapri pregledu rektalnini tušem. Dijagnoza se postavlja bojenjem uzorka urina po Gram-u, urinokulturom i j jfliturom sekreta prostate. U bolesnika bez stalnog katetera najčešće se izoluju gram-nuuativne bakterije (Escherichiae coli i fclebsiella). U lečenju se najčešće primenjuiu sledeći antibiotici: intravenski kinoloni, ccfalosporini treće generacije i aminoglikozidi, a po potrebi se menjaju antibiotici preffla antibiogramu.
Hronični prostatis
Dijagnoza hroničnog prostatisa se postavlja u muškaraca sa rekurentnom bakteriurijom. Obično nema simptomatologije između epizoda infekcije, aprostata je pri pregledu normalna. U pojedinih bolesnika može postojati perinealni bol ili simptomi opstrukcije a kada se povremeno infekcija proširi u mokraćnu bešiku javljaju se dizurične tegobe. U muškaraca | srednjih godina relaps infekcija sugerira na postojanje hroničnog bakterijskog prostatitisa. Rulturom eksprimata prostate ili urina posle masaže prostate najčešće se izoluju j Escherichiae coli i Klebsiella. Antibiotici mnogo efektivnije odstranjuju simptome koji su vezani za akutne egzarcebacije infekcije nego za eradikaciju fokusa hronične infekcije prostate. Fluorokinoloni su najefektniji antibiotici, ali se moraju davati najmanje 12 nedelja da bi se postigao efekat.
Nebakterijski prostatis
Upojedinih bolesnika sa simptomima prostatisa i velikim brojem leukocita, u eksprimatu prostate se ne mogu kulturom izolovati bakterije. Tada se postavlja dijagnoza nebakterijskog prostatisa a uzročnika je teško identifikovati. Ponekad su to Ureaplasma urealyticum ili CIamydia trachomatis koje ako se izoluju treba adekvatno lečiti. Kako se najveći broj slučajeva nebakterijskog prostatisa, posle kojih slede epizode nespecifičnih uretritisa, javlja u mladih, seksualno aktivnih muškaraca, pretpostavka je da se uzročnik prenosi seksualnim putem. Efekat antimikrobnih lekova je neizvestan a ponekad se postigne terapijski efekat sa eritromicinom, doksiciklinom, trimetoprim-sulfometoksalom ih fluorokinolonima, ah terapija mora da traje 4-6 nedelja.
Prostadinija
Dijagnoza prostadinije se postavlja u bolesnika koji imaju simptome za prostatis a u čijem eksprimatu prostate na uzorku urina nema leukocita. Uprkos simptomima ovi bolesnici nemaju infekciju i ne treba im davati antibiotike.
Otkrijte još zanimljivih i korisnih saveta i informacija iz kategorije Nefrologija