Definicija
Dijabetes karakteriše stanje hronične hiperglikemije koje nastaje kao posledica apsolutnog ili relativnog nedostatka insulina i/ili rezistencije ciljnih tkiva na biološko delovanje insulina.
Epidemiologija
Tip 2 dijabetesa (T2D) jedno je od najčešćih hroničnih nezaraznih oboljenja današnjice. Prema podacima Međunarodnog udruženja za dijabetes, svaka jedanaesta osoba u svetu ima dijabetes, što predstavlja ukupno 463 miliona ljudi. Procenjeno je da će do 2040. godine taj broj premašiti 600 miliona, odnosno da će svaki deveti čovek imati dijabetes.
Klasifikacija
Poremećaji koji dovode do ispoljavanja dijabetesa su osnov za klasifikaciju na tip 1 (T1D) , T2D, gestacijski i druge ređe forme. T1D se najčešće javlja kod dece i mladih, ali se može ispoljiti i u kasnijem životnom dobu, preko 35. godine života. Sa druge strane T2D je najrasprostanjenija forma šećerne bolesti i u ukupnom broju obolelih 90% ima upravo T2D, dok oko 10% pacijenata ima T1D.
Dijagnostički kriterijumi
Dijagnoza može se postaviti na osnovu vrednosti dva nezavisna uzorka krvi kada postoji vrednost glikemije našte ≥7mmol/L, ili vrednost glikemije ≥11.1mmol/L uz prisustvo simptoma hiperglikemije (učestalo mokrenje, izrazita žeđ, povećan apetit uz gubitak u telesnoj težini) koja je izmerena u bilo koje doba dana. Kada na osnovu dve izmerene vrednosti glikemije u dva nezavisna dana ne možemo jasno postaviti dijagnozu, potrebno je uraditi 2h test oralnog opterećenja glukozom (sa 75g glukoze).
Dijagnoza dijabetesa postavlja se pri vrednosti glikemije u 120. minutu koja je ≥11.1mmol/L.
Patogeneza i kliničke karakteristike
U osnovi T1D je aktivacija imunskog sistema koja dovodi do oštećenja beta ćelija iz pankreasnih ostrvaca koja izlučuju insulin, čiji broj i funkcija progresivno opadaju, što dovodi do nedostatka endogene sekrecije insulina. Ova forma dijabetesa (T1D) prezentuje se izraženim simptomima hiperglikemije kao što su izrazito žeđanje, učestalo mokrenje, gubitak u telesnoj težini uz povećan apetit, uz neretko zamućenje vida , osećaj umora.
Sa druge strane, u osnovi nastanka T2D je insulinska rezistencija kojoj doprinose sedentarni način života, nezdrave navike u ishrani, gojaznost. Istovremeno, genetska predispozicija je važan faktor rizika za razvoj T2D koji determiniše sposobnost beta ćelije da u uslovima insulinske rezistencije izluči veću količinu insulina kako bi se vrednosti glikemija održale u fiziološkom opsegu. Kada se kompenzatorni mehanizam beta ćelije iscrpe, dolazi do nastanka hiperglikemije odnosno ispoljavanja T2D.
Simptomi ispoljavanja T2D ne moraju uvek biti burni, dijagnozi može da prethodi značajno dug vremenski period bez simptoma, a ponekad se povišene vrednosti glikemije u krvi detektuju u rutinskim biohemijskim analizama. To je jedan od razloga što u vreme otkrivanja T2D mogu biti prisutne i hronične vaskularne komplikacije ovog oboljenja.
Komplikacije
Komplikacije dijabetesa mogu biti akutne i hronične. Jedna od akutnih komplikacija je ketoacidoza (DKA) koja može nastati zbog više faktora rizika (prva manifestacija T1D, neadekvatan terapijski pristup, infekcije, traume) i češća je komplikacija u T1D. Takođe od akutnih komplikacija javljaju se i hiperglikemijsko hiperosmolarno stanje (HHS) koja se nešto češće javlja u T2D i laktična acidoza. Ove navedene komplikacije zahtevaju urgentno lečenje u jedinicama intenzivne nege. Takođe, u akutne komplikacije spada i hipoglikemija , koja kada je teška dovodi do gubitka svesti osobe sa D. kojoj je neophodna medicinska pomoć.
Hronične komplikacije mogu biti makrovaskularne i mikrovaskularne. Makrovaskularne komplikacije podrazumevaju kardiovaskularna oboljenja – najčešće koronarnu bolest, cerebrovaskularnu bolest, aterosklerozu perifernih arterija i srčanu slabost. Učestalost kardiovaskularnih bolesti u dijabetesu iznosi 32% u odnosu na osobe iste starosne dobi bez dijabetesa, što znači da svaka treća osoba sa dijabetesom ima neki vid kardiovaskularne bolesti. U tom smislu, makrovaskularne komplikacije predstavljaju i najveće opterećenje za osobe sa T2D i njihove porodice, te istovremeno predstavljaju javnozdravstveni problem kao i značajan ekonomski problem s obzirom na troškove lečenja hroničnih komplikacija .
Hronične komplikacije dijabetesa
U prethodnim istraživanjima je procenjeno da je životni vek za osobe sa dijabetesom skraćen čak 5.8 godina za muškarce starosne dobi 50 godina, odnosno 6.5 godina za žene starosne dobi 50 godina u poređenju sa osobama istih godina bez dijabetesa. Istovremeno, životni vek se još značajnije skraćuje kada su u pacijenta prisutni i dijabetes i kardiovaskularno oboljenje.
U hronične mikrovaskularne komplikacije ubrajaju se retinopatija, polineuropatija i nefropatija. Prevalencija dijabetesne retinopatije iznosi oko 35%, i ova komplikacija bolesti jedan je od vodećih uzroka slepila u svetu danas. Sa druge strane, dijabetesna nefropatija zajedno sa hipertenzijom jedan je od glavnih uzroka razvoja hronične bubrežne insuficijencije u osoba sa dijabetesom.
Polineuropatija prisutna je kod 36% pacijenata. Ova komplikacija podrazumeva oštećenje perifernih nerava ekstremiteta. Stanja teže polineuropatije čine dobar temelj za dalji razvoj ulceracija, najčešće stopala, pod dejstvom spoljnih faktora i/ili deformiteta kostiju stopala (tzv. dijabetesno stopalo).
Dosadašnje studije su pokazale da dobro regulisan sa sobom nosi manji rizik od ispoljavanja komplikacija, a kada se govori o makrovaskularnim komplikacijama, pored lečenja hiperglikemije neophodno je da se postignu i ciljne vrednosti lipidnih parametara I arterijskog krvnog pritiska.
Prevencija dijabetesa
Oštećenje glikemije našte (impared fasting glucose IFG) i glukozna intolerancija (impared glucose tolerance IGT) su stanja povišene vrednosti glikemija izvan fiziološkog opsega, ali se jasno razlikuju od dijagnostičkih kriterijuma za dijabetes. Takođe, ova stanja predstavljaju kategorije visokog rizika za ispoljavanje dijabetesa i označavaju se terminom predijabetes. U tom smislu, IFG podrazumeva vrednosti glikemije našte koje se kreću u opsegu od 6.1-6.9mmol/l, dok IGT podrazumeva vrednosti glikemije u 120.minutu 2h testa oralnog opterećenja glukozom (oral glucose tolerance test OGTT) u opsegu 7.8-11.0 mmol/L.
Procenjeno je da čak 374 miliona odraslih u starosnoj grupi od 20-79 godina aktuelno ima stanje predijabetesa IGT, što čini 7.5% svetske populacije ove starosne grupe. Predviđa se da će ova brojka do 2030. godine iznositi 454 miliona odnosno 8%, a do 2045. čak 548 miliona ljudi, tj 8.6% populacije, što ukazuje na stalni zabrinjavajući porast broja ljudi sa visokim rizikom za ispoljavanje T2D. Smatra se da će, bez terapijskih intervencija i promena životnog stila, 15-30% osoba sa predijabetesom ispoljiti T2D u sledećih 3-5 godina. Istovremeno, značaj IGT i IFG je trostruk: predstavlja povišen rizik za razvoj T2D, zatim IGT i IFG nose povišen rizik za razvoj kardiovaskularnog oboljenja, a pravovremena dijagnostika ovih stanja pruža mogućnost za implementaciju preventivnih strategija i sprečavanje ispoljavanja T2D.
7 koraka koji sprečavaju dijabetes
Važno je istaći da je predijabetes reverzibilan metabolički poremećaj. Pokazano je da gubitak u telesnoj težini 5-7% od ukupne telesne mase, uz redovnu fizičku aktivnost od minimum 150 minuta/nedeljno, povećavaju mogućnost izlečenja predijabetesa.
Preporuke za izmenu dijetetskog režima podrazumevaju redukciju unosa koncentrovanih ugljenih hidrata, prostih šećera, masti i alkohola, ishranu baziranu na unosu svežeg povrća, žitarica od celog zrna, umerenih količina svežeg voća, kao i izbor manje masnih mesa i mlečnih proizvoda. Iz tog razloga, promene životnog stila kod pacijenata u riziku za ispoljavanje T2D čine okosnicu prevencije T2D i daljih komplikacija ovog oboljenja.