Ovo oboljenje poslednjih godina se lakše, tačnije i sve češce dijagnostikuje. Prvi ga je opisao Sampson 1921. godine, mada je i pre njega bilo objavljeno nekoliko radova koji su se odnosili na ovu bolest. Samo bolesno stanje karakteriše ektopična lokalizacija endometrijuma u organizmu žene. odnosno lokalizacija izvan unutrašnje površine materice.
Ovo oboljenje poslednjih godina se lakše, tačnije i sve češce dijagnostikuje. Prvi ga je opisao Sampson 1921. godine, mada je i pre njega bilo objavljeno nekoliko radova koji su se odnosili na ovu bolest. Samo bolesno stanje karakteriše ektopična lokalizacija endometrijuma u organizmu žene. odnosno lokalizacija izvan unutrašnje površine materice. Prema tome, javi li se endometrijum izvan materičrie duplie. u putanju je endometnoza. Najčešće se lokaliznie na jajnicima Po učestalosti, ova lokalizacija se sreće u „oKo 50% slučajeva u odnosu na ostale. Posle jajnika endometrioza se javlja na sakrouterinim vezama i rektovaginalnom septumu, na prednjoj strani sigme i rektuma, na cerviksu, vagini i vulvi, okruglim materičnim vezama, na peritoneumu male karlice, tankomcrevu,. pupku,. na ožiljcima posle iaparotomije ili epiziotomije i na drugim, ponekad veoma udaljenim mestima u organizmu.
Poreklo endometrioze nije uvek isto, niti se njena pojava može lako objasniti. Postoji više teorija koje objašnjavaju mehanizam njenog nastajanja. Neke od njih su i eksperimentalno dokazane.
Prema Sampsonovoj teoriji, ognjišta endometrioze u trbušnoj duplji nastaju regurgitacijom menstrualne krvi kroz jajovode u trbušnu duplju, po čemu se komadići endometnjuma presađuju na peritoneum i organe male karlice, gde se razvnaiu i nastavljaju da reaguju na podsticaje ovarijalnih hormona. Ovom teorijom transplantacije svakako se može tumačiti pojava ognjišta endometrioze na postoperativnom ožiljku trbušnog zida, kao i na ožiljku od epiziotomije ili rascepu vagine i međice u porođaju.
Mayer i Novak pokušali su da objasne pojavu endometrioze u trbušnoj duplji metaplazijom ćelija peritoneuma male karlice i njihovim pretvaranjem u ognjišta materične sluzokože. Ova teorija ima nedostatak što ne objašnjava i postanak strome endometrioze i
što se njome objašnjava samo nastanak endometrioze na mestima koja pokriva peritoneum.
Halban je zasnovao teoriju širenja endometrioze putem limfnih sudova slično širenju metastaza karcinoma unutrašnjih polnih organa žene. Naime, ognjišta endometrioze nastaju na taj način što u vreme menstruacije deskvamisani komadići endomnetrijuma dospevaju u limfne sudove i pomoću njih bivaju raznošeni u druge organe, gde se implantiraju. U prilog ove teorije govori čest nalaz endometrijuma u regionalnim limfnim žlezdama.
Najzad, postoji i hematogena teoriia. koja nastajanje endometrioze objašnjava raznošenjem endometrijuma krvnim putem na udaljene organe.
Nijedna od ovih teorija ne može sama da objasni sve lokalizacije endometrioze, pa je moguće da njena ognjišta nastaju na različite načine, prema nekoj od opisanih mogućnosti.
Makroskopski izgled ognjišta endometrioze razlikuje se prema veUčini, broju i lokalizaciji. Obično su to rnala, tamnoplava zrnca ili ciste na površini jajnika. ispuniene mrkom tečgošću čokoladne boje. Ciste na jajniku eridometriotičnog porekla mogu dostići veličinu krupnije pomorandže. Tamnomodra ognjišta endometrioze mogu se videti i na drugim mestima u maloj karlici, naročito pri dnu zadnje strane materice i na sakrouterinim vezama, pri čemu otežavaju pokretljivost materice i dovode do sraslina materičnog zida sa adnekasama, sigmom ili rektumom. Endometrioza ie obolienie koje se javlja u periodu polne zrelosti, od puberteta do klimakterijuma.
Ona se naičešće dijagnostikuje kod neudatih devojaka ili žena koje nisu rađale i koje su stariie od 30 godina. Po nekim autorima, oko 15% endometrioza se otkriva i kod žena mlađih od 30 godina. Velika učestalost javljanja kod neudatih i nerotkinja navela je neke autore (Meigs) da kao prevenciju ove bolesti predlože ranu udaju i rano rađanje.
Nije, međutim, sigumo da li je ta prevencija pouzđana, jer dosad nije utvrđeno da li je endometrioza zaista posledica steriliteta ili je, u stvari, ona razlog što žena ne može da ostane bremenita. Sigurnp je samo da se sterilitet viđa kod 75% žena koie boiuiu .Dd eriHometrioze. Ostale tegobe mogu da budu razlićiteTnlsu uvek proporcionalne veličini same lezije, već više zavise od lokalizacije i oštecenja funkcije odgovai’ajućih organa. Zbog toga se dešava da veća ognjišta endometrioze izazivaju ponekad manje tegobe i da, suprotno tome, manje promene katkad uzrokuju vrlo jake bolove. U svakom slučaju, najvažnije smetnje koje žena oseća kod ovog oboljenja nastaju zbog reagovanja dislociranog endometrijuma na hormonske promene u organizmu i zavisne su u prvom redu od lokalizacije endometrioze. Endometrijum i izvan materične duplje podleže cikličnim promenama između dve menstruacije. Na njemu se kao i na endometrijumu materice smenjuju faza proliferacije, u prvom delu ciklusa, i faza sekrecije u drugom, posle toga u ognjištu endometrioze nastaje krvarenje, što je i uzrok subjektivnim tegobama (bolovima).
Simptomi. Bolesnice sa endometriozom imaju izražene dismenoroične smetnje u toku menstruaciie. Isto tako kod njih se mogu javiti meno i metroragije. One takođe mogu osećati i spontane bolove u maloj karlici, slične bolovima koji postoje kod hroničnog adneksitisa ili parametritisa. Nadalje, mogu da pate od dispareunije, opstipacije i bolova pri defekaciji. Lokalizovana na crevima, a naročito na tankom crevu, endometrioza može da dovede do posebnih simptoma. Kod takvih bolesnica, zbog sraslina crevnih vijuga sa unutrašnjim polnim organima, a i zbog međusobnih sraslina, mogu nastati tegobe u smislu nepotpune opstrukcije crevnog lumena, odnosno subileusa.
Ognjišta endometrioze na ožiljku trbušnog reza, u vagini ili na međici, nastala transplantacijom u toku operacije ili porođaja, obično na rani od epiziotomije ili rascepljenom tkivu međice, izazivaju lokalne bolove, naročito u vreme menstruacije.
Nalaz pri ginekološkom pregledu kod bolesnica sa endometriozom nije karakterističan i samo na osnovu njega ne može se postaviti dijagnoza bolesti. On zavisi od lokalizacije procesa i njegovog prostranstva. Kod endometrioze na jajniku obično se nađe uvećan jajnik, cistično promenjen, ograničeno pokretan ili potpuno nepokretan, zbog sraslina sa okolnim peritoneumom. Ako se endometrioza nalazi na sakrouterinim vezama ili na peritoneumu Duglasovog prostora, što je relativno čest slučaj, onda je pritisak na zadnji svod vagine i griić materice vrlo bolan, a pri pregledu se iza materice opipavaju kvrgasta osetljiva zadebljanja.
Poseban vid endometrioze predstavljaprodiranje i lokalizacija materične sluzokože u mišićni zid materice. Ovaj oblik naziva se adenomioza i obično se otkriva kod žena koje su više puta rađale i koje se bliže četrdesetim godinama života, odnosno negde su pred menopauzom. Zbog ognjišta endometrioze rasejanih po-miometrijumu, on je znatno zadebljan, te je telo materice difuzno uvećano. Češće je prednji zid više zahvaćen patološkim procesom od zadnjeg, te je uvećanje materice pomalo nepravilno, asimetrično. U ređim slučajevima, međutim, uvećanje može biti pravilno, jednakomerno. Pri mikroskopskom pregledu, u miometrijumu se nađu rasejane žlezde endometrijuma, okružene tipičnom endometrijalnom stromom. Ponekad žlezde dopiru čak do ispod perimetrijuma.
Glavni simptomi adenomioze su dismenoreja i menoragija. I jedan i drugi oblik smetnji često se javljaju sa godinama. Dismenoreja je u vidu kolika i posledica je grčevitih kontrakcija materice u toku menstruacije, nastalih usled bubrenja ektopičnih ostrvaca endometrijuma. Menoragija, pak, potiče ne samo od povećane menstrualne površine, već je svakako i posledica često prisutne ovarijalne disfunkcije, kao i smanjene kontraktilnosti materičnog mišića prožetog ostrvcima endometrijuma.
Dijagnoza endometrioze postavlja se na osnovu anamneze, nalaza pri ginekološkgm i ultrazvučiium piegledu i pn laparoskopiji. Me’duLilll definitivna diiagnoza kao i stažiranie procesa pored vizuelnog zapazamlTprostranstva makroskopskih promena, utvrđuje se mikroskopskim pregleciom materiiala dohijp.nng ope.racijom. Od pomocmh dijagnostičkih metoda mogu da budu od koristi histerosalpingografija, ginekografija. U svakom slučaju, preoperativna dijagnoza endometrioze nije laka, jer ni anamneza, niti ginekološki nalaz ne moraju biti karakteristični.
Neki autori prema rasprostranjenosti ovu bolest dele na stadijume.
Nulti stadijum podrazumeva sumnju na endometriozu zbog dispareunije.
Prvi stadijum podrazumeva slučaieve sa ognjištima rasutim po peritoneumu polnih organa i okolini bez sraslina.
Drugi stadijum označava prisustvo manjih endometriotičnih cista na jajniku i manjih sraslina.
Treći stadijum karakteriše prisustvo endometriotičnih cista prečnika većeg od 5 nm znatne priraslice i zadebljanje sakroutennih ligamenta.
Ćetvrti stadijum karakterišu promene iste kao i treći uz prisustvo ognjišta endometrioze na ekstragenitalnim organima.
Terapija. U zavisnosti od rasprostranjenosti odnosno stadijuma oboljenja primenjuje se i terapija.
Kod nultog stadijuma daju se analgetici i sedativi. Prvi stadijum zahteva medikamentozno lečenje uz laparoskopsku kontrolu rezultata. Drugi-treći i četvrti stadijum leče se „operativno (laparotomija ili laparoskopija).
Pri tome se u drugom stadijumu samo raskidaju priraslice, u trćem uz raskidanje priraslica odstranjuju se ciste sa jajnika (najkonzervativniji pristup), a u četvrtom stadijumu se pristupa opsežnom zahvatu zavisno od lezija (adneksektomija, resekcija creva i sl.). U drugom, trećem i četvrtom stadijumu medikametozno odnosno hormonsko lečenje obavezno dopunjava operativni zahvat. To se postiže imitiranjem trudnoće korišćenjem hormona koji odlažu nastanak ovulacije, sprečavaju ciklične promene na endometrijumu, a samim tim i.pojavu menstruacIjeT Na taj način suzbijaju se i atrofišu endometrijalna žarišta: oralnim kontraceptivnim sredstvima, gestagenima, Danazolom, Gestrinomom kao i sintetskim analozima gonadoliberina kontinuiranom primenom od devet meseci