EUTANAZIJA (engl. euthanasia), 1. laka smrt; 2. olakšavanje smrtne muke ublažava-njem bola umirućem pomoću narkotika; 3. usmrćenje neizlečivo bolesnih. Opšte je prihvaćeno da se pod eutanazijom podrazumeva „ubistvo iz milosrđa“ radi skraćenja muka umirućem tj. radi ubrzavanja smrtnog ishoda teško obolelom licu (grčka reč: eu -blaga i thanatos – smrt). Antropološka istraživanja ljudskog postojanja ukazuju da se kod nekih plemena život starih i onemoćalih članova zajednice drastično završavao i ubrzavao od strane drugih članova zajednice što, nema sumnje, ne može da se smatra eutanazijom. U literaturi se navodi primer sa ostrva Sumatre: „Kada starac onemoća, popne se na drvo, a rodbina počinje da nariče, trese drvo i govori: godišnje doba je došlo, plod je dozreo, mora pasti. Starac siđe sa drveta, rodbina ga pretuče i pojede“. Prvi zapis koji govori o ovom problemu potiče iz stare Grčke (oko 300 godina pre nove ere): „Od svega što čovek želi od bogova, ne želi ništa bolje od dobre smrti“ (zapis grčkog pisca Posidipa). Sokrat je popivši otrov kao izrečenu mu kaznu, svoje prijatelje koji su plakali umirivao rečima: „Čovek treba da umre u smirenoj i pobožnoj tišini“. Samu reč eutanazija u rimski svet prenosi rimski pisac i filozof Ciceron (106 – 43. god. pre nove ere) podrazumevajući pod ovim izrazom „slavnu i dostojanstvenu smrt“. Rimski car Avgust Oktavian (63. – 14. p.n.e.) želeo je za sebe „laku smrt“. Stoici su zastupali tezu o „blagoj smrti koja bi se nasilno izvela“ upućujući na samoubistvo. Smatralo se da je samoubistvo herojsko delo, alternativa pred besmislenim životom, kakav je kod osakaćenih i neizlečivo bolesnih. U srednjem veku glavni pobornici ideje da se život napusti u dostojanstvu bili su Tomas Mor (1478 – 1535) i Frensis Bekon (1561 – 1626). Bekon u svojim delima, pozivajući se na Epikura, cara Augustina i druge, iznosi mišljenje da „lekar treba da štiti zdravlje, ublažava bol, ali i da olakša umira-nje i da ga učini blagim“. U svom delu Novum organorum (oko 1620. godine) prvi put uvodi reč eutanazija. U našem današnjem zakonodavstvu ne postoji poseban član koji bi regulisao „ubistvo na zahtev“ ili „privilegovano ubistvo“. Eutanazija se kažnjava kao i svako drugo krivično delo ubistva. Postoji jedino propis koji uzima u obzir određene olakšavajuće okolnosti pri odmeravanju kazne.