HEMOPERIKARDIJUM (engl. hemopericardium), krv u srčanoj kesi (izliv krvi u sredogruđu), nagomilavanje krvi u perikardijalnoj kesi, između dve njene membrane (lista): unutrašnje (serozne, visceralne) i spoljašnje (fibrozne, parijetalne). Između tzv. visce-ralnog (unutrašnjeg) i parijetalnog (spoljaš-njeg) listra srčane kese normalno se nalazi 15 do 20 ml tečnosti, koja omogućuje da se bez velikog trenja ovi listovi perikarda međusobno, pri radu (kretanju) srca, taru. U perikardnoj kesi može se naći različita količina krvi u raznim patološkim stanjima i oboljenjima (pericarditis hemorragica, i primarni i sekundarni tumori srca, leukoze i dr.). Krv se u perikardnoj kesi može naći i usled traumatskih povreda perikarda (penetrantne i nepenetrantne povrede, postoperativno i jatrogeno kod različitih dijagnostičkih procedura, npr. u toku kateterizacije srca, kod implantacije pejsmejkera), prilikom perikardiektomije, komisurotomije ili nakon traumatskih povreda toraksa, kao i posledica ranije povrede miokarda (sindrom postkardijalne povrede). Nakupljanje krvi u srčanoj kesi (perikardu) može se odvijati sporo ili brzo. Tako, u zavisnosti od brzine nakupljanja krvi u srčanoj kesi, od distenzibilnosti parijetalnog perikarda i apsolutne količine izlivene krvi u perikardu, nastupa porast pritiska u perikardu. Pri tome, ako se nakuplja brzo čak i mala količna tečnosti, može nastati tamponada srca, dok sporo nakupljanje, čak i do 1.000 ml krvi, ne mora da izazove tamponadu. Kardijalni hemodinamski pokazatelji u tamponadi srca su: porast intraperikardijalnog pritiska, pad pritiska punjenja u dijastoli i porast venskog pritiska. Sve navedeno izaziva hipertenziju. Takođe se javlja i paradoksni puls: opadanje sistolnog pritiska pri dubokom uzdahu za više od 10 mmHg. Tamponada srca nastaje ne samo kao posledica nagomilavanja krvi, već i druge tečnosti i gasa u perikardnoj kesi, koji izazivaju povećanje intrape-rikardnog pritiska, ograničavaju dijastolno punjenje srca, redukuju udarni volumen i dovode do pada minutnog volumena srca. Pri dijagnozi prirode hemoperikardijuma, ako se punkcijom perikarda dobije hemoragički sadržaj, najčešće se radi o specifičnom (tuberkuloznom) traumatskom ili malignom procescu, a ređe o reumatskoj groznici, uremiji ili komplikaciji akutnog infarkta miokarda (syndroma Dreslleri), rupturi aneurizme aorte dissecans. U cilju verifikacije dijagnoze hemoperikardijuma, naročito u akutnim stanjima i u toku brzog razvoja, pomažu prisutni znaci (koji su slični kao kod hidroperikardijuma): bol u grudima, dispneja, perikardno trenje, EKG promene (difuzne promene T-talasa) pozitivne u oko 80 – 90% slučajeva, RTG nalaz izliva koji daje izgled Erlenmeyerove boce ili vodenog balona, dvodimenzionalna ehokardiografija (pomaže ne samo lokalizaciji i kretanju već i određivanju količine izliva), a uz to fizički nalaz paradoksnog pulsa. Karakteristično je da mali izlivi ne daju značajne simptome, dok veliki (naročito ako se brzo nakupljaju u perikardu) daju simptome mehaničke kompresije: jaku dispneju, kašalj, ponekad nauzeju i štucanje. U cilju promptnog uklanjanja perikardnog hemoragijskog izliva (hemoperikardijuma) vrši se perkutanim putem perikardiocenteza pomoću specijalne igle, uz hemodinamsku potporu (intravenskim davanjem tečnosti, fiziološkog rastvora i apliciranjem inotropnih amina). V. tamponada srca.