HIRURG (engl. surgeon), „onaj koji radi rukama“, osoba koja se profesionalno bavi hirur-gijom odn. operativnim lečenjem, u okviru određene specijalizacije ili subspecijalizacije. Za obavljanje hirurškog rada, potrebno je specijalističko obrazovanje koje se sastoji od teoretskog dela (znanja), praktičnog, zanat-skog dela (veštine) i dozvole za rad. Teoretsko i praktično znanje stiču se tokom specija-lizantskog staža koji traje 5 do 6 godina, za-visno od zemlje obavljanja specijalizacije, a dozvola za rad se dobija polaganjem teoretskog i praktičnog specijalističkog ispita (u većini zemalja i kod nas) ili davanjem garancije mentora (rukovodioca specijalizacije) o osposobljenosti za rad, s tim što mentor odgovara još 5 godina za stručni rad kandidata (u Nemačkoj i nekim evropskim zemljama). U principu, svaka zemlja priznaje samo svoju specijalističku dozvolu za rad. Hirurška specijalizacija prolazi kroz prećutno prihvaćene stadijume: mlađi specijalizant (do dve godine rada), stariji specijalizant (treća i četvrta godina specijalizacije), predspecijalistički univerzitetski staž (peta godina specijalizacije) i konačno polaganje veoma teškog teoretskog i praktičnog specijalističkog ispita. Mlađi specijalista ima do 3 godine specijalističkog staža, a stariji 3 – 5 godina; znači, potrebno je 10 godina boravka na hirurgiji radi sticanja hirurške zrelosti. Anglosaksonski sistem razlikuje sledeće stepene specijalizacije: „house officer“ – stažer, „resident“ mlađi specija-lizant, „senior resident“ – stariji specijalizant, „attending surgeon“ – mlađi specijalista, „senior surgeon“ – stariji specijalista – šef odseka, „consultant“ – stariji specijalista, načelnik službe, često konsultant u više bolnica, odnosno „visiting surgeon“. Naziv „hirurg“ koristi se i kao sufiks, koji se dodaje imenici koja određuje specijalizaciju ili subspecijalizaciju; npr.: opšti hirurg, stomatohirurg, neurohirurg, vaskularni hirurg, oftalmohirurg, torakalni hirurg, vojni hirurg (engl. military surgeon) koji radi u vojsci itd. Tokom istorije najpre nije bilo razlike između lekara i hirurga, jer su obavljali iste poslove. Galen i Celsus su istovremeno bili i lekari i hirurzi. U Rimskoj vojsci su postojali ranarnici (lat. vulnerarii) koji su hirurški zbrinjavali povrede. U srednjem veku medicina se odvaja od hirurgije, koja je zbog religioznih razloga (puštanje krvi) smatrana nižom terapeutskom disciplinom, a hirurgijom su se bavili berberi, ranarnici i medicinski nepotpuno obrazovane osobe. Tek početkom XVII veka u Francuskoj je izjednačen status lekara i hirurga. I danas u Engleskoj hirurg nosi titulu „Mr.“ (Mister), a hirurško udruženje, osnovano poveljom Henrija VIII, iz 1540. godine, nosi naziv Udruženje berbera – hirurga (Barber-Surgeon’s Association). Treba citirati i tekst Celsusa (II vek n. e. „De medicina“) o tome kakav treba da bude hirurg. On kaže: „…hirurg treba da bude mlad, ili bliži mladosti, jake i stabilne ruke, koja nikada ne zadrhti, i sposoban da se podjednako služi i levom i desnom; oštrog i jasnog vida, nepokolebljivog duha, dovoljno milosrdan da hoće da izleči onoga koga primi, ali ne sme da ubrzava ope-raciju podstaknut njegovim jaukanjem niti da ga manje nego što je potrebno seče; već uvek da radi tako da na njega sa strane nema nikakvog uticaja“.