U etiološkim razmatranjima navedeni su brojni i različiti činioci: biološki (bakterije, virusi, gljivice), zapaljenjski procesi u susednim organima (rinofaringitis, tonzilitis, difterija, Vincentova angina, traheobronhitis, medijastinitis, agranulocitoza i dr.); hemijski (želudačni, acidopeptički i biho-duodenalni refluks, metalna i keramička prašina i dr); fizičko-traumatski (čvrsta i začinjena hrana, vreli i ledeni napici, stenoza jednjaka i dr.); hronična venska staza (srčana dekompenzacija, portna hipertenzija i dr.); zloupotreba alkohola i duvana i prisustvo drugih bolesti (idiopatski ulcerativni ezofagitis, Crohnovabolestu jednjaku, deficit gvožđai B vitamina Plummer-Vinsonov sindrom).
U etiološkim razmatranjima navedeni su brojni i različiti činioci: biološki (bakterije, virusi, gljivice), zapaljenjski procesi u susednim organima (rinofaringitis, tonzilitis, difterija, Vincentova angina, traheobronhitis, medijastinitis, agranulocitoza i dr.); hemijski (želudačni, acidopeptički i biho-duodenalni refluks, metalna i keramička prašina i dr); fizičko-traumatski (čvrsta i začinjena hrana, vreli i ledeni napici, stenoza jednjaka i dr.); hronična venska staza (srčana dekompenzacija, portna hipertenzija i dr.); zloupotreba alkohola i duvana i prisustvo drugih bolesti (idiopatski ulcerativni ezofagitis, Crohnovabolestu jednjaku, deficit gvožđai B vitamina Plummer-Vinsonov sindrom).
Klinička slika. Obično je prisutna disfagija, rede odinofagija, katkad i ezofagealno povraćanje.
Dijagnoza je endoskopska. Zapaža se hiperemija sluznice sa sukulentnim naborima iznad kardije (Oesophagitis superfitialis) ili ,,istanjena“ i ,,zategnuta“ fragilna sluznica, koja na dodir lako krvari (Oesophagitis atrophica).
Lečenje je uspešno ukoliko se uklone etiološki činioci i primeni odgovarajući dijetetski režim ishrane bez iritativnih materija, začina, alkohola i duvana.
1. Refluksni ezofagitis (Reflia oesophagitis) je etiopatogenetski povezan sa regurgitacijom želudačnog acido-peptičkog i bilio-duodenalnog soka, kroz kardiju u jednjak pretežno u njegovu donju trećinu, te pripada hemijski izazvanom ezofagitisu.
Uzroci refluksnim pojavama u distalnom delu jednjaka su brojni i različiti: poremećaj funkcije DES-a; miotomija cirkulamili vlakana DES-a; povećanje intraabdominalnog pritiska (obilan ascites, jače izražen meteorizam, prisustvo tumora većih dimenzija u trbuhu, poodmakla trudnoća, jače izražena gojaznost, upoma opstipacija, dugotrajni kašalj i dr.); duodenalni ulkus i pilorostenoza; upoma povraćanja sa hiperacidnim želudačnim sokom; prisutna ahalazija; sklerodermija; totalna i parcijalna gastrektomija i dr.
Patogeneza. Usled čestog refluksa želudačnog i/ili bilio-duodenalnog sadržaja, kroz kardiju, u distalni deo jednjaka i njihovog hemijskog delovanja (HCl, enzimi žučne soli i dr.), .nastaju zapaljenjske promene različitog stepena (I—III stepena) od hiperemije i edema sluznice (I stepen), erozivnih ulcerativnih lezij a (II stepen) u mukozi i mišićnom sloju, do pojave proliferacije veziva, stvaranja fibroze i pojave skvrčavanja jednjaka i stenoze (m stepen). Usled skraćivanja jednjaka, nastaje dijafragmalna hijatusna hemija (tip kratkog jednjaka). Na ovako izmenjenom jednjaku, može da se pojavi Barrettova sluznica koja predstavlja metaplaziju želudačne ili intestinalne sluznice u jednjak.
Klinička slika. Obično je prisutna gorušica, regurgitacija želudačnog sadržaja u usta, otežano, katkada i bolno gutanje (dysphagia i odynophagia), sa retrostemalnim bolom (nezavisno od akta gutanja), u vidu stezanja i sa širenjem u vrat, donju vilicu i ramena (hči na anginozni bol te zahteva kardiološko diferencijalno-dijagnostičko ispitivanje). U slučaju pojave erozije i ulceracija, klinička shka se dopunjuje ezofagealnim povraćanjem sveže hematinizovane krvi (hematemeza, kasnije i melena) i pojavu kliničkog sindroma sideropenijske anemije.
Dijagnoza se postavlja na osnovu karakterističnih anamneznih podataka, rend-
genoskopskih, endoskopskih, histopatološko-citoloških, manometrijskih, pH-grafskih, scintigrafskih ispitivanja i acidoperfuzionim testom (Bemstein).
Ezofagoskopija, sa mogućnošću ciljane transendoskopske biopsije i brisa i histopatološke i citološke analize dobijenog materijala, odprimamogje dijagnostičkog značaja. U toku endoskopije, zapaža se regurgitacija želudačnog sadržaja kroz kardiju u distalni deo jednjaka. Sluznica je hiperemična, edematozna sukulentnog izgleda, prekrivena beličastožućkastim pseudomembranskim eksudatom, neretko, sa prisutnim erozijama i ulceracijom a prelazna zona između želudačne i jednjačne sluznice (ora serrata) nedostaje. Kod bolesnika sa dugom evolucijombolestiuočavaju semanje ih više izražene strikture, najčešće lokalizovane nekoliko centimetara iznad kardije.
Histopatološka analiza ciljano uzetih biopsija i razmaza (sa mesta najizraženijih makroskopskih promena sluznice u distalnom delu jednjaka) ukazuje na prisustvo infiltracije sluznice polimorfonuklearima i fibrozne promene u submukozi jednjaka.
Rendgenskim pregledom putem barijumske kaše uočava se refluks barijuma i želudačnog sadržaja u vestibulum jednjaka i nešto proksimalnije.
Manometrijska ispitivanja kod bolesnika sa refluksnim ezofagitisom ukazuju na smanjenje pritiska u DES-u i peristaltiku sa smanjenim amphtudama. Ovakav manometrijski nalaz je prisutan kod većine ispitivanih bolesnika, ah njegov izostanak ne isključuje dijagnozu refluksnog ezofagitisa.
PH-grafijaje osetljiv test i često se koristi (50 ml 0,1 N HCl) u dijagnozi refluksnog ezofagitisa.
Radioizotopskim testom je omogućena kvantitativna procena refluksa želudačnog sadržaja u jednjak. Koristi se rastvor 99 Tc koloida a njegov refluks se otkriva gama-kamerom. Skeniranje se vrši u predelu abdominalnog dela jednjaka visoko u epigastrijumu, ispod ksifoideusa.
Komplikacije u toku refluksnog ezofagitisa su moguće: striktura (najčešće u distalnom delu jednjaka, ali su moguće i u višim delovima jednjaka sve do visine luka aorte); ezofagealni ulkus koji može dapenetrira kroz sve slojeve zida jednjaka; Barrettova sluznica, koja se češće javlja kod težeg i dugotrajnog kliničkog oblika refluksnog ezofagitisa sa pojavom peptičke ulceracije (Barrettov ulkus) predstavlja prekancerozujednjaka.
Lečenje je konzervativno i radikalno hirurško. Osnovni ciljevi umedikamentnom lečenju su u sprečavanju ili smanjenju refluksnih pojava i jačanju tonusa DES-a, uz smanjenje želudačne sekrecije i aciditeta. Upotrebljavajuse: antacididi-alfogel, gelusil-lac, metoklopramid (klometol), holinomimetici (cisap), antagonisti H2 receptora histamina (ranitin, famotidin) i blokatori K Na-ATP-aze na membrani parijetalnih ćelija. Bolesniku se savetuje: ishrana bez začina i alkohola, češći i manji obroci, posle jela da se ne saginje, pri ležanju da uzdigne uzglavlje.
Hirurško lečenje je neophodno za napred navedene komplikacije. Kod izraženih stenoza jednjaka lečenje se započinje bužiranjem (bužijama i balon-dilatatorom) i uvođenjem endoproteze na mestu nastale stri-
kture. Ako ne uspe ovakvo lečenje, primenjuje se fundoplikacija (Nissen).
2. Monilijazni ezofagitis. Od 100 000 vrsta gljivica samo 50 vrsta su patogene iU moguće patogene za čoveka. Infekcija sa Candidom albicans može da se ispolji generalizovano ili lokalno u raznim organima, najčešće u digestivnom traktu. Infekciji sa ovom gljivicom pogoduju: imunološka slabost organizma, AIDS, dugotrajna upotreba antibiotika širokog spektra ili kortikosteroida, teške i dugotrajne hirurške intervencije, primena citostatika, opšta iscrpljenost i pothranjenost organizma i dr.
Klinička siika. -Kandidijazni (monilijazni) ezofagitis se klinički ispoljava kao i ezofagitisi druge etiologije. Preovlađuje disfagija, često i odinofagija, praćeni podrigivanjem, štucanjem, regurgitacijom i ezofagealnim povraćanjem (katkad i sveže krvi).
Dijagnoza se postavlja na osnovu endoskopskog, citološkog i histopatološkog pregleda.
Sluznica jednjaka je kongestivno-inflamirana, ograničeno ili difuzno, i makroskopski se ispoljava u tri oblika:
– u vidu beličastih, mrljastih promena sa okolnom hiperemičnom sluznicom (kao one u usnoj duplji);
– u vidu pseudomembranskih naslaga sedefaste ili sjajnožute boje i
– u vidu beličastih vegetantnih promena
– pseudotumora koji su fragilni i na dodir krvare.
Lečenje. Primenjuje se antimikotična terapija: Nistatin, Oronazol, Dactarin oral gel, Amfotericin B (0,3-0,4 mg/kg TT a kod kandidijazne sepse i 1 mg/kg TT).