INFARKCIJA (engl. infarction), patološki proces izumiranja tkiva u regionu pripadajuće arterije, koja je okludirana (zapušena) embolusom ili trombom (često u kombinaciji sa spazmom ili vazokonstrikcijom krvnog suda na mestu njegove okluzije), što je praćeno razmekšavanjem tkiva i brojnim biohemijskim, termičkim, fizičkim i električnim procesima. Ako pacijent preživi infarkciju (v. infarkt, v. embolija, v. embolus), mrtvo tkivo (infarktno ognjište) kasnije se postepeno zamenjuje ožiljkom. Infarkcija se u slučaju infarkta miokarda verifikuje: klinički (pojavom statusa anginosusa), elektrokardiografski (nalazima koji ukazuju na nekrozu, leziju, ishemiju, odnosno na infarktno ognjište, odnosno ishemijsku nekrozu) i laboratorijski (čiji indikatori pokazuju postojanje nekrotičko-resorpcionog procesa, što potvrđuju kardiospecifični enzimi). Znaci postojanja infarkcije u srčanom mišiću vizuelizuju se i pomoću radionuklidnih metoda (talijum, tehnecijum, pojedinačno ili biindikatorno), bilo da nekrotično (infarktno) žarište u odnosu na ostali „zdravi“ deo miokarda „svetli“ ili da se pojavljuje kao „tamno“ polje. O infarkciji ostalih organa (pluća, mozga, bubrega, creva) videti u odgovarajućim odrednicama.