Naziv infekcije mokraćnih puteva podrazumeva prisustvo mikroorganizama u prethodno sterilnom mokraćnom sistemu. Sa mikrobiološkog aspekta infekcija mokraćnog sistema je prisutna kada iz 1 ml pravilno uzetog uzorka mokraće izraste više od 105 bakterija (signifikantna bakteriurija).
Prema anatomskoj lokalizaciji infekcije mokraćnog sistema se dele na infekcije donjeg (cistitis, uretritis, prostatis) i gomjeg (pijelonefritis i intrarenalni i perirenalni apsces) mokraćnog sistema. One mogu biti akutnog ili hroničnog toka, sa ili bez kliničkih simptoma (simptomatske ih asimptomatske bakterije), sa ili bez oboljenja koja olakšavaju njihov nastanak (komplikovane ili nekomplikovane infekcije).
Izolovana nekomplikovana infekcija mokraćnog sistema retko predstavlja terapijski problem. Rekurentne infekcije mokraćnog sistema su mnogo veći problem kako za bolesnika tako i za lekara. Postoje dva tipa rekurentnih infekcija reinfekcij a i relaps. Reinfekcija je mnogo češća od relapsa i čini 80% rekurentnihinfekcija. Označava povratak infekcije koja je uzrokovana različitim mikroorganizmom u toku 7-10 dana posle iskorenjenja prethodne bakteriurije odgovarajućom terapijom.
Relaps označava povratak infekcije istom vrstom bakterije u toku 3 nedelje posle kompletnog lečenja u toku kojeg je urinokulturapostala sterilna. Rclaps označava da je eradikacija khca bila nedovoljna. Ralapsi se sreću u bolesnika sa bubrežnim ožiljcima, kalkulusima, cističnom bolešću, sa prostatitisom ali isto tako u imunokompromitovanih bolesnika i u bolcsnika sa hroničnim intersticijskim nefritisoin. Zato bolesnike sa relapsom treba detaljno ispitati u cilju otkrivanja komplikujućih činioca.
Epidemiologija
Najveći broj akulnih simptomatskih infekcija mokraćnog sistcma kao i asimptomatskih bakteriurija javlja se kod žena u reproduktivnom periodu od 18-40 godina. Jedini period u životu u kom se češće javljaju infekcije mokraćnih putcva kod muškaraca je period novorođenčeta što je najverovatnije posledica velike incidencije urođenih anomalija mokraćnih puteva. Posle 40-te godine života raste prevalcncija infekcija mokraćnih puteva kod muškaraca usled opstrukcija izazvanih bolestima prostate i kalkulozom. Asimptomatska bakteriurija je podjednako česta u starijih žena kao i u starijih muškaraca i po nekim studijama postoji čak u 40-50% osoba starijeg životnog doba.
Etiologija
Različiti mikroorganizmi mogu inficirati mokraćni sistem ali su daleko najčešći gram-negativni bacili. Escherichia coli je u 80% uzročnik akutnih nekomplikovanih infekcija pod kojim se podrazumevaju infekcije u bolesnika koji nemaju urinami kateter, abnormalnosti ili kalkulozu mokraćnog sistema. Druge gram-negativne bakterije kao što su Proteus, Klebsiella i Enterobacter su mnogo ređe uzročnici nekomplikovanih urinamih infekcija. Ovi mikroorganizmi uz Serratia i Pseudomonas čest su uzrok rekurentnih, komplikovanih infekcija koje su povezane sa anatomskim ili fimkcionalnim malformacijama mokraćnog sistema kao i za kalkulozu.
Veliki je njihov značaj i u nozokomijalnim infekcijama vezanim za urološke manipulacije. Gram-pozitivne koke igraju mnogo manju ulogu u infekcijama mokraćnog sistema. Međutim, Staphyloccocus saprophyticus novobiocin-rezistentan, koagulaza negativan je uzročnik 10-15% akutnih simptomatskih infekcija mokraćnih puteva u mladih devojaka. Enterokoke su retko uzrok akutnih nekomplikovanih cistitisa u žena. Mnogo češće su enterokoke i stafilokoke uzrok infekcija u bolesnika sa kalkulozom i prethodnim urološkim ispitivanjem. Izolacija Staphyloccocus aureus-a li mokraći treba da pobudi sumnju na bakterijsku infekciju bubrežnog parenhima.
Patogeneza – Infekcije mokraćnih puteva
Mikroorganizmi koji uzrokuju infekcije mokraćnog sistema su najčešće endogenog porekla, odnosno sastavni su deo uobičajene flore debelog creva. Ređe mikroorganizmi dospevaju u mokraćne puteve iz spoljne sredine, za vreme dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Endogeni organizmi fekalnog porekla mogu iz debelog creva dospeti u mokraćni sistem putem krvnih i limfnih sudova ih ascedentnim putem kroz uretm. Mnogo je ređa direktna penetracija bakterija kroz zid debelog creva. Hematogena diseminacija u okvira septikemije je dosta retka i sreće se u slučajevima stafilokoknog bubrežnog abscesa i tuberkuloze.
Ascedentni put kroz uretra je najčešći put kojim nastaje infekcija mokraćnih puteva. Njoj uvek prethodi kolonozacija bakterijama periureteralne regije, introitusa vagine i prepucijuma. Kolonizacija periureteralne regije enterobakterijama je retka u žena koje nisu sklone urinamim infekcijama dok je u žena koje su sklone rekurentnim infekcijama mokraćnih puteva ona mnogo češća.
Činioci koji doprinose periureteralnoj kolonizaciji su poremećaji normalne periureteralne flore uzrokovani antibioticima, dmgim genitalnim infekcijama i kontraceptivnim sredstvima (vaginalne dijafiragme, spermicidi). Takođe masaža uretre tokom polnog akta olakšava prodor i malog broja bakterija iz periuerteralne regije u uretra i mokraćnu bešiku. U muškaraca su infekcije mokraćnog sistema mnogo ređe nego u žena. One su, takođe, ređe u obrezanih muškaraca što ukazuje na značaj kolonizacije sluznice prepucijuma bakterijama.
Infekcija mokraćnog sistema je sjajan primer interakcije domaćin-mikroorganizam. Za nastanak infekcije mokraćnog sistema podjednako su značajni viralencija mikroorganizama i osetljivost mokraćnih puteva na infekciju sajedne strane i odbrambeni mehanizmi organizma protiv infekcije sa druge strane. Odnos ovih činilaca odgovoran je za razvoj ili suprotstavljenje infekciji mokraćnog sistema.
Virulencija bakterija
Najbolje suproučeni činioci virulencije Escherichiae coli kao najčešćeg izazivača infekcija mokraćnog sistema. Poznato je da nisu svi sojevi ove bakterije podjednako sposobni dauzrokuju simptomatsku infekciju prethodno intaktnog mokraćnog sistema. Za razvoj infekcije u funkcionalno i strukturalno neoštećenom mokraćnom sistemu nephodni su sojevi Escherichiae coli koja poseduju uropatogena svojstva (mali broj specifičnih O, K i H sero-grupa, sojevi koji produkuju hemolizin, koji poseduju manoza-rezistentne fimbrije, endotoksično dejstvo polisaharida ili su rezistentni na baktericidni efekat seruma).
Međutim, da bi se izazvala infekcija u oštećenom mokraćnom sistemu nisu neophodni sojevi Escherichiae coli sa navedenim virulentnim svojstvima. Proteus mirabilis i Proteus vulgaris su uropatogene bakterije koje produkuju snažan činioc virulencije ureazu. Ureaza razlaže ureju na uglj en-dioksid i amonijum, koji ima snažno lokalno toksično dejstvo i alkalizuje mokraću. U ovakvoj mokraći stiču se uslovi za precipitaciju magnezijum-amonijum-sulfata (MgNH4P046H20-struvit) i rast „infekcijskog kalkulusa“.
Činioci koji povećavaju osetljivost mokraćnih puteva ka infekciji. Pored virulencije bakterija za nastanak urinarnih infekcija, veoma su važni i određeni činioci kojipovećavaju osetljivost mokraćnih puteva ka infekcijikao što su: genetskapredispozicija, pol i seksualna aktivnost, trudnoća; vezikoureteralni refluks, neurogena disfunkcija mokraćne bešike.
Genetska predispozicija
Sve je više istraživanja koja potvrđuju gensku predispoziciju za razvoj infekcija mokraćnog si-
stema. Postojanje receptora na urocpiieInjm ćelijama na koje se adheriraju baktcrije predstavlja nesumnjivo veoma važan činioc u sklonosti za razvoj infekcije mokraćnih puteva. Broj i tip ovih receptora je genski uslovljen. Većina ovih struktura su delovi antigena krvnih grupa i prisutni su i na Critrocitima i na uroepitelnim ćelijama.
Pol i seksualna aktivnosti
Napomenulo je da su žene posebno sklone razvoju infekcije mokraćnog sistema zbog kratke urctrc i njenih bliskih anatomskih odnosa sa anusom i labiama. Seksualno opštenje, naročito u mladih žena, igra veoma bitnu ulogu u patogenezi infekcija mokraćne bešike i često jc povezano sa cistitisom. Upotreba kontraceptivnih sredstava dijafragme i/ili spermatocida remeti normalnu floru introitusa vagine i povećava rizik za vaginalnu kolonizaci ju sa Escherichiae coli a samim tim i rizik za nastajanje infekcije mokraćnih puteva. U muškaraca prostatis i opstrukcija uretre zbog hipertrofije prostate predstavlj aju važan prcdisponirajući faktor za nastanak bakteriurijc.
Trudnoća
Učestalost asimptoniatske bakteriurije (2-8%) u trudnoći nije veća nego u populaciji žena koje nisu trudnice. Međutim, kod 20-40% trudnica sa asimptomatskom bakteriurijom razvije se akutni pijclonefritis, što je mnogo češće nego kod žcna koje nisu trudne. Uzrok ovome su odredeni predisponirajući činioci koji se karaktcristični za period trudnoće kao što su: 1) sinanj en tonus zida uretera uslovlj en hormonima u prvom trimestru trudnoće, 2) sraanjcna ureteralna peristaltika i inkompetentnc vczikoureteralne valvule, 3) spoljašnja komprcsija velikog uterusa na uretere u kasnijim mesecima trudnoće kao i 4) fetalna produkcija proteina i 5) stalno alkalna mokraća tokom trudnoće što doprinosibrzomrastu bakterija. Cistitis i pijelonefritis nisu češći u trudnica sa eklamspijom ali infekcije mokraćnih puteva tokom trudnoće mogu uzrokovati prevremene porođaje i smrt ploda.
Opstrukcija
Jedan od najvažnijih odbrambenih mehanizama protiv infekcije je stabi protok mokraće i spiranje mokraćnih puteva. Opstrukcij a ili prekid normalne arhitekture na bilo kojem nivou mokraćnog sistema uslovljava stazu mokraće i doprinosi razvoju infekcije. Infekcija koja se razvije pri zastoju mokraće može da dovede do brze destrukcije bubrežnog tkiva. Zato je neophodno u slučajevima infekcije mokraćnog sistema što pre rešavati opstrakciju. S druge strane, treba biti veoma obazriv u pokušaju hirurške intervencije, jer u nekim slučajevima jatrogeni unos infekcije može da nanese više štete nego nekorigovana laka opstrukcija koja ne oštećuje bubrežnu fimkciju.
Vezikoureteralni refluks. Vezikoureteralni refluks označava vraćanje urina iz mokraćne bešike u ureter ili čak u bubrežnu karlicu za vreme mokrenja ih tokom povećanja pritiska na mokraćnu bešiku. Poremećeni spoj između uretera i mokraćne bešike olakšava prodor bakterija u gomje mokraćne puteve i samim tim uslovljava infekciju ovog dela mokraćnog sistema. Vezikoureteralni refluks je čest kod dece sa anatomskim abnormalnostima mokraćnog sistema ali isto tako i kod dece sa anatomski normalnim ali inficiranim mokraćnim sistemom. Dugotrajno praćenje dece koja imaju ponavljane infekcije mokraćnog sistema i vezjkoureteralni refluks je pokazalo da oštećenje bubrežnog parenhima više zavisi od stepena vezikoureteralnog refluksa nego od učestalosti i inteziteta infekcije.
Neurogena disfunkcija mokraćne bešike. Oštećenje inervacije mokraćne bešike u povredama kičmene moždine i u bolestima kao što su tabes dorzalis, multipla skleroza i dijabetes melitus uzrokuje nepotpuno pražnjenje mokraćne bešike i zastoj mokraće. Infekcija se najčešće kod ovih bolesnika unese preko katetera a pogoduje joj zastoj mokraće. Pored toga, kod nepokretnih bolesnika demineralizacija kostiju uzrokuje hiperkalciuriju, a ovo stvaranje kamenca, što dodatno doprinosi opstrukciji i infekciji.
Mišljenje da su svi bolesnici sa dijabetesom skloni infekciji mokraćnog sistema je jedino tačno u slučaju odraslih žena sa dijabetes mehtusom u kojih je učestalost tri puta veća nego u žena iste životne dobi koje ne boluju od ove bolesti. Međutim, infekcije u mokraćnim putevima osoba koje boluju od dijabetesa ostavljaju mnogo teže posledice nego u osoba koje nemaju ovu bolest zbog ghkozurije kojapogoduje bakterijskomrastu.
Odbrana mokraćnog sistema od infekcije. Svaki prodor bakterija u mokraćne puteve neće izazvati oboljenje mokraćnih puteva, jer postoji niz odbaimbenih mehanizama kojim se mokraćni sistem suprotstavlja infekciji. Uobičajeno je da se svi odbrambeni mehanizmi svrstaju u nespecifične, koji se suprotstavljaju invaziji bilo kog mikroorganizma i specifične, imunološke odbrambene mehanizme koji deluju na posebne mikoorganizme u zavisnosti od njihove antigene strukture.
Nespecifični odbrambeni mehanizmi
1. Normalna bakterijska flora vagine i periureteralne regije. -Kolonizacija enterobakterijama periuretralne regije i introitusa vagine prethodi infekciji mokraćnih puteva. Bakterije normalne vaginalne i periureteralne flore (posebno lactobacilli) takmiče se sa Escherichiom coli za receptore epitelnih ćelija i sprečavaju kolonizaciju ovog predela patogenim bakterijama.
2. Odbrana u mokraćnoj bešici. – Mokraćna bešika ima razvijen veoma snažan antibakterijski sistem. Epitelne ćelije sluznice mokraćne bešike su prekrivene hidrofilinim glikokaliksom (mešavina polisaharida i sulfata iz porodice glikozaminoglikana) koji predstavlja barijeru za adherenciju bakterija. Pretpostavlja se da epitel mokraćne bešike produkuje i baktericidnu organsku kiselinu. Odbrambeni efekat je pojačan hidrokinetičkim spriranjem tokom mokrenja.
3. Polimorfonukleami leukociti. Fagociti nemaju značajnu ulogu u odbrani donjih mokraćnih puteva od infekcije jer uobičajeni pH mokraće i osmolalnost ne pogoduju normalnoj fagocitnoj aktivnosti. U parenhimu bubrega odnosi su još komplikovaniji. Smatra se da je aktivacija komplemenata, koja je neophodna za efikasnu opsonizaciju, inhibirana amonijum jonima koji su prisutni u bubrežnom parenhimu. U odsustvu antitela, i O i K antigen Escherichiae coli inhibiraju fagocitozu.
Specifični odbrambeni mehanizmi
1. Humoralni imunski odgovor. Normalna mokraća sadrži IgG i sekretomi IgA koji se pretežno stvara u uretri u cilju odbrane od ascedentne infekcije. Izgleda da antitela u mokraći ne učestvuju u odbrani mokraćne bešike od infekcije uprkos činjenici da sprečavaju adherenciju bakterija za epitel. Imunološki odgovor za vreme infekcije donjih mokraćnih puteva je slab verovatno zbog površnosti procesa tokom infekcije.
U akutnompijelonefritisupostoji sistemski ogovor na infekciju i u cirkulaciji se mogu pojaviti antitela na bakterijske O-anti-
gene, ređe na K-antigene i antitela na (ip \ \ P-fimbrije. Anti-O-antitela su klase Juivi .. antitela na antigene fimbrija su klase IgQ. y mokraći se prvo izoluje povećanje sekre(0rnog IgA antitela pa potoin IgG, što ukazujc da IgG nije lokalno stvoreno već potiče i/_ SCruma.
2. Ćelijski imunski odgovor. Za vrenie rane faze infekcije parenhima bubrega ćeljski imuni odgovor nije dokazan u eksperimentalnimuslovima. U kasnijoj fazi iz<:lcda da postoji T ćelijski odgovor koji je sposoban da imunomodulacijom ubrzano elirninišemikroorganizme iz inficiranogparenliinia.
Dijagnoza infekcija mokraćnog sistema. Dijagnoza zavisi od mesta infekcije i postojanja ili ne postojanja strukturalnih i funkcionalnih abnormalnosti u mokraćnom sistemu.
U dijagnozi infekcije mokraćnog sislema koriste se uglavnom laboratorijske melodc a samo u određenim stanjima specijalna ispitivanja.
Laboratorijske metode u dijagnozi infekcija mokraćnog sistema podrazumevaju pre svega mikroskopski pregled mokraće i urinokulturu.
Mikroskopski pregled mokraće. Prisustvo više od 10 leukocita/mm3 urina u 97% bolesnika je udmženo sa simptomaiskom bakteriurijom. Prisustvo piurije kod bolc.snika koji imaju simptome infekcije mokraćnih puteva ah bez signifikantnog broja baktcrija u urinokulturi obavezuje da se traga za (uberkulozom ili infekcijom Chlamidiama. Međutim, nalaz leukocita u mokraći nije samo po sebi specifično za infekciju i često se može naći u bolesnika sa kalkulozom, papilamom nekrozom i intersticijskim ncfrilisom, pa čak i u nekim tipovima glomerulonefritisa.
Urinokultura
Opšte je prihvaćeno da se za analizu koristi uzorak rane jutamje mokraćejerje broj bakterija najveći u ovom periodu dana. Veoma je važno da se bolesnicinia detaljno objasni procedura sakupljanja srednjeg mlaza mokraće za bakteriološku analizu. Pravilna procedura uzimanja srednjeg mlaza mokraće podrzumeva punu mokraćnu bešiku i sledeće postupke: a) pranje vulve (glansapenisa) sapunom, b) mokrenje u WC šolju dok se mokraćna bešika ne isprazni na polovinu količine, c) bez prekidanja mlaza hvatanje mokraće u sterilnu posudu i d) kompletno izmokravanje. U muškaraca je mnogo manja mogućnost zagadenja uzorka tako da je broj 104 /ml iste bakterije dovoljan za dijagnozu signifikantne bekteriurije.
U cilju razlikovanja stvame, signifikantne bakteriurije i kontaminacije uzorka klinički bakteriolozi razmatraju i broj i prirodu prisutne klice u jedinici zapremine mokraće. Mali broj bakterija ili prisustvo više vrsta bakterija najverovatnije ukazuju na kontaminaciju. Međutim, u bolesnika sa kateterom i onih sa ileo-konduitom, neurogenom mokraćnom bešikom i vezikokolonalnom fistulom nalaz više bakterija u kulturi nije retkost i treba je ozbiljno Iečiti.
Signifikantnabakteriurija se definiše kao prisustvo više od 105 kolonija bakterija na mililitar mokraće a ukoliko se isti nalaz ponovi u dva uzorka verovatnoća infekcije je 95%. U žena sa simptomima infekcije i leu: kociturijom nije neophodno za dijagnozu infekcije 105 kolonija bakterija na mililitar, posebno u slučajevima izolacije Escherichiae coli, Klebsielle i Proteusa. Za dijagnozu infekcije mokraćnog sistema bakterijama koje imaju duži period razmnožavanja od enteralnih bakterija, kao što je Staphiloccocus saprophiticus dovoljan je manji broj kolonija (102—104 /ml).
Radiološka i ostala ispitivanja obuhvataju: nativni rendgenski snimak urotrakta, intravensku urografiju, ultrasonografski pregled, cistoskopiju i urodinamska ispitivanja. Koriste se u cilju indetifikacije onih abnormalnosti u mokraćnom sistemu koje olakšavaju nastanak infekcij a, koje utiču na lečenj e infekcija u mokraćnom sistemu ili koje potpomažu oštećenjenje bubrega.
Intravenska urografija. Pomoću ovog dijagnostičkog metoda otkrivaju se komplikujući činioci kao što su obstrukcija, kalkulusi, papilama nekroza ili ožiljci koji povećavaju rizik od ošetećenja bubrežne funkcije za vreme infekcija i smanjuju mogućnost njihovog izlečenja. U žena intravensku urografiju treba raditi kada postoji ponavljanje infekcije mokraćnog sistema (više od dve infekcije u šest meseci), kada postoji izražen pijelonefritis ili mokraćna infekcija koja se sporo povlači, kadapostoji stalna sterilna leukociturija ili relaps infekcije i kod stalnog bola u krstima.
Intravenska urografija je indikovana kod muškaraca sa prvom epizodom simptomatske bakteriurije i u pacijenata oba pola starijih od 45 godina sa makroskopskom hematurijom zbog rizika od pojave tumora u ovom životnom dobu. Ovo kontrastno snimanje ne bi trebalo raditi za vreme akutnih infekcija zbog lošeg kavliteta snimaka i povećanog rizika od toksičnosti kontrasta. Ukoliko je indikovana, snimanje se vrši 4 ili više nedelja posle oporavka od infekcije. Intravenska urografija takođe, nije indikovana da se radi u toku trudnoće ili u prvih 6 nedelj aposleporođaja zbog fizioloških promena na sabirnom sistemu za vreme trudnoće. Ona ima malo koristi u bolesnika sa bubrežnom insuficijencijom i tada se primenjuje nativni rendgenski snimak urotrakta ili ultrasonografija.
Ultrasonografija ima ograničenu vrednost u rutinskom pregledu mokraćnog sistema u bolesnika sa rekurentnim infekcijama. Iako sonografski može da se odredi veličina bubrega, uoče ožiljci, i proceni efektivnost pražnjenja mokraćne bešike ova dijagnostička metoda daje malo informacija o anatomskim detaljima čašično-karličnog sistema i uretera.
U kombinaciji sa nativnim rendgenskim snimkom ultrazvuk ima neprocenjivu vrednost u ispitivanju. prve infekcije mokraćnog sistema praćene jakim bolom u krstima i povišenom temperaturom. Tako se može otkriti opstrakcija pijelokaliksnog sistema, uočiti gnojni sadržaj u pijelonu, a pod kontrolom ultrazvuka moguće je i plasirati perkutanu nefrostomu i aspirirati sadržajza mikrobiološki pregled. Ultrazvuk takode može indetifikovati inicirane ciste i intrarenalne ili perirenalne kolekcije.
Cistoskopija je retko indikovana u bolesnika sa izolovanom ili rekurentnom infekcijom čiji je nalaz na intarvenskoj urografiji normalan. Uvek se radi cistoskopija kod starijih bolesnika sa vidljivim hematurijama, a može biti indikovana u slučajevima sa učestalim mokrenjem i pečenjem pri mokrenju ali bezbakteriurije naponovljenimpregledima urinokulture.
Urodinamska ispitivanja su neophodna u bolesnika sa neobjašnjenim poremećajima u pražnjenju mokraćne bešike.
Lokalizacija infekcije mokraćnog sistenta. Uobičajeni dijagnostički metodi ne mogu da precizno lokalizuju mesto infekcije u mokraćnom sistemu i za tu svrhu koriste se posebni metodi koji se mogu podeliti na direktne, invazivne i neinvazivne dijagnostičke metode.
1. Direktni i invazivni metodi. Dircklni metodi uzimanja mokraće iz mokraćne hešike kateterizacijom ih cistoksopiranjem nisu od velike pomoćijer se njima može jalrogeno uneti infekcija. Metod ispiranja mokraćne bešike antibikrobnim sredstvom, prema Fairley-VL i konsekutivno uzimanje uzorka mokraće može da potvrdi da j e bakteri urija poreklom iz mokraćne bešike a ne iz i!0r. njih mokraćnih puteva. Ipak, ovaj metod zbog svog komphkovanog izvođenjn nije našao širu primenu u kliničkoj praksi.
2. Indirelđni metodi se zasnivaju na činjenici da invazija bubrega bakterijama vodi sistemskom odgovoru, pre svega produkciji antitela. Pomoću otkrivanja tih antitela i merenja njihovog titra mogu se razlikovnti infekcije gornjeg i infekcije donjeg mokraćnog sistema. Koriste se sledeće indirektne metode:
– merenje titra antitela u serumu;
– otkrivanje bakterija prekrivene anlitclima;
– određivanje anti-Tamm-Horsfill-ov glikoprotein antitela.
Međutim, ovi metodi nisu ni dovoljno senzitivni ni specifični da bi našli šira primenu u kliničkoj praksi.
Kliničko ispoljavanje infekcija mokraćnog sistema
Kliničko ispoljavanje infekcija mokraćnog sistema nije uvek u skladu sa težinom bolesti i lokalizacijom infekcije. Tako, dok mnogi bolesnici sa signifikantnom bakteriurijom nemaju simptome, među ženama sa akutnim dizuričnim smetnjama i učestalini mokrenjem samo 60-70% ima signifikantnu bakteriuriju. S druge strane, jedna trećina bolesnika sa signiflkantnom bakteriurijom i iimptomima cistitisa ima skrivenu infekciju gomjih mokraćnih puteva.