Najčešći poroblemi među žlezdama sa unutrašnjim lučenjem su poremećaji štitaste (tiroidne) žlezde. Ipak, osobe sa ovim obolenjem ne bi trebalo da strahuju da će život iz korena da im se promeni, jer u većini slučajeva mogu normalno da funkcionišu, ukoliko su disciplinovani i slušaju savete doktora.
– Kroz istoriju se na uvećanu štitastu žlezdu različito gledalo. U egipatskim grobnicama su nađene mumije sa uvećanim štitastim žlezdama, što je za to doba predstavljalo znak lepote. Stari Rimljani su posebno obraćali pažnju na ovaj detalj, naročito kod udatih žena. Smatrali su da sa njima brak funkcioniše u savršenom redu u intimnom smislu reči – iznosi na početku razgovora zanimljive detalje endokrinolog profesor dr Božo Trbojević, načelnik Centra za štitastu žlezdu Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Kliničkog centra Srbije.
* Kada je došlo do promene stava i shvatanja značaja ove žlezde?
– Tek početkom prošlog veka naučnici su otkrili da štitasta žlezda stvara i luči određene proizvode neophodne za rad celokupnog organizma. Reč je o hormonima tiroksinu i trijodtiraminu. Za otkriće tiroksina 1915. godine dodeljena je i Nobelova nagrada, što dovoljno govori o važnosti naučnog poduhvata. Zapravo, oba hormona su važna za rast i razvoj organizma, a posebno centralnog nervnog sistema, kao i za održavanje telesne toplote.
* U kom smislu su značajni za centralni nervni sistem?
Kao posledica hipertireoidizma u trudnoći, mnogo češće dolazi do spontanih pobačaja i prevremenog porođaja, ali i intrauterine smrti ploda. Osim toga, zbog bolesti majke, posledično može doći do pojave hipertireoze fetusa. Na ovo stanje može da se posumnja ukoliko srčani otkucaji ploda prelaze 160 u minuti.
– Igraju ključnu ulogu u njegovom razvoju, zbog čega je veoma važno da svaka buduća majka u trudnoći ima dovoljno tiroksina i da obezbeđuje dovoljan unos joda. Kod nas je nedostatak joda rešen jodiranjem soli. Međutim, problem može da postoji ukoliko je budućoj majci iz nekog razloga odstranjena štitasta žlezda. U tom slučaju tiroksin se daje u povećanoj dozi da bi se osigurao normalan razvoj ploda. Odstranjivanju štitaste žlezde se pribegava ukoliko dođe do poremećaja građe ili funkcije, koji naravno ne moraju da idu zajedno. Takođe, vodi se računa da se pre ovog postupka primene sve druge mogućnosti lečenja.
* Kako nastaje poremećaj građe?
– U pitanju je pojava strume, odnosno delimičnog ili potpunog uvećanja štitaste žlezde. Delimično uvećanje se ispoljava u vidu čvorova koji mogu biti različitog uzroka. Najčešće su dobroćudni, mada su nekada i maligni. Nekada je za njihovu pojavu najčešći uzrok bila nestašica joda, dok je danas to zapaljenje štitaste žlezde poznato kao hronični tiroiditis.
* A u slučaju poremećaja funkcije?
– Ovde dolazi do pojačanog rada žlezde poznatog kao hipertireoidizam, ili je aktivnost žlezde smanjena, pa se tada javlja hipotireoidizam. Najčešći uzrok pojačanom radu je autoimunsko zapaljenje štitaste žlezde, odnosno autoimunski hipertireoidizam. Ova bolest je ranije bila poznata kao Bazedovljeva ili Grejvsova bolest. Izazvana je delovanjem antitela prema prijemniku, odnosno receptoru za hormon stimulator štitaste žlezde – TSH. Ova antitela se stvaraju nasledno i produženo stimulišu rad i rast štitaste žlezde. Bolest je često, ali ne obavezno, praćena i promenama na očima.
* U kojim slučajevima se autoimunski hipertireoidizam leči odstranjivanjem štitaste žlezde?
– Najpre se godinu do dve koriste lekovi, pri čemu kod 50 odsto bolesnika postižu trajno smirenje bolesti. Ako ne uspe terapija lekovima, žlezda se može izlečiti operativnim putem ili primenom radioaktivnog joda. Kada je reč o drugom obliku hipertireoidizma, postoje određene specifičnosti. Taj oblik hipertireoidizma je autonomna bolest gde dobroćudni tumori, odnosno čvorovi u štitastoj žlezdi rade bez kontrole TSH hormona. Pošto je proces autonoman, ne može se trajno staviti pod kontrolu lekovima. Zbog toga je bolji izbor terapija radioaktivnim jodom, ako je čvor pojedinačan ili operacijom, ako ima više čvorova u žlezdi koji pojačano rade.
* A kada je reč o hroničnom zapaljenju štitaste žlezde?
– Hronični tireoiditis predstavlja takođe autoimunsku bolest, kod koje antitela izazivaju blokadu funkcije štitaste žlezde. Nažalost, i dalje se ne zna uzrok ni Bazedovljevoj bolesti ni hroničnom tireoiditisu. Za sada se pouzdano zna da u nastanku autoimunih bolesti, pa i kod štitaste žlezde, najveću ulogu igra nasleđe. Čak u 80 odsto slučajeva nasleđe je ključni momenat. Drugi i jedini poznati faktor iz spoljašnje sredine je jod, čiji višak podstiče pojavu i razvoj tireoiditisa u nasledno predodređene osobe. S druge strane, nedostatak joda dovodi do pojave endemske strume, odnosno gušavosti. Stres kao mogući uzrok nije dokazan ni za ovu, kao ni za druge bolesti štitaste žlezde.
NE TREBA PRETERIVATI
Savremena civilizacija počinje da trpi od viška joda, jer ga ima svuda. Jod se nalazi u mnogim aditivima u prehrambenoj industriji, sadrže ga i neke mineralne vode, pa čak i lekovi. O tome bi svi trebalo da vode računa, jer su dnevne potrebe u jodu za zdravu odraslu osobu 150 mikrograma, a u trudnoći i za vreme dojenja do 250 mikrograma. I što je najvažnije, ove potrebe se zadovoljavaju kroz unos namirnica iz uobičajene ishrane – kaže dr Trbojević.
KAKO PREPOZNATI SIMPTOME
Hiepertireoidizam – Osoba oseća izrazitu uznemirenost, napetost, ima ubrzani srčani rad, pojačano znojenje, nesanicu, opadanje kose, ne podnosi toplotu. Uz to, kod žena dolazi do poremećaja menstruacije, a kod muškaraca do smanjenja libida.
Hipotiroidizam – Izražena je usporenost, bezvoljnost, oslabljena sposobnost komunikacije, zaboravnost. Ovakve osobe ne podnose hladnoću, imaju dubok hrapav glas, koža im je hladna, zadebljana i perutava. Kosa opada, nokti cvetaju, a pate i od zatvora. Žene imaju neuredne menstruacije, dok je libido oslabljen kod oba pola.