Evo kako sam prešla sa brojanja kalorija i opsednutosti hranom na intuitivnu ishranu.
Zamislite na trenutak kako ste jeli kad ste bili malo dete. Kad se setim popodneva u vrtiću, vreme za užinu je pravi primer intuitivne ishrane, kada nisam mislila o tome da li sam unela dovoljno makro hranljivih materija niti da li se hranim zdravo.
Autor: Amanda Lambrehts, dijetetičar-nutricionista
Evo kako sam prešla sa brojanja kalorija i opsednutosti hranom na intuitivnu ishranu.
Zamislite na trenutak kako ste jeli kad ste bili malo dete. Kad se setim popodneva u vrtiću, vreme za užinu je pravi primer intuitivne ishrane, kada nisam mislila o tome da li sam unela dovoljno makro hranljivih materija niti da li se hranim zdravo. Tada bih se smestila za sto, počela da se igram hranom i usput je grickam. Moja radoznalost i mašta su radile punom parom dok sam pravila logorsku vatru na tanjiru od pomfrita i kečapa. Ali, kao i većina nas, prerasla sam taj bezbrižni odnos prema hrani. Na kraju su me moje sklonosti ka savršenstvu dovele do opsesije hranom i vežbanjem, što je kasnije imalo veliki uticaj na moju odluku da postanem dijetetičar. Konačno sam se oslobodila strogog razmišljanja i ponašanja kad je u pitanju hrana, ali je put do toga bio težak. Nadam se da će moja priča pomoći da dočaram instinktivni, manje komplikovan odnos koji svi možemo da imamo prema hrani – možda bez logorske vatre od pomfrita.
Moja priča se verovatno odnosi na mnoge, posebno mlade žene. Imala sam tipično detinjstvo koje je sve u svemu bilo prilično jednolično. Dok sam bila dete, moj odnos sa hranom je bio jednostavan ali, kao i većina nas, rasla sam slušajući odrasle kako pričaju o držanju dijete. Sećam se kako sam se nadala da neću morati da pijem šejkove za mršavljenje i brojim kalorije jer je držanje dijete zvučalo kao nešto što treba izbegavati po svaku cenu, nešto što je skoro bilo sramota raditi. Sva ta mišljenja i ideje nisu uticali na moj odnos prema hrani ili telu sve dok nisam postala tinejdžerka.
Kad sam prešla u srednju školu, počela sam da se osećam anksiozno i depresivno.
Sama sam sebi stvarala veliki pritisak. Mislila sam da vredim onoliko koliko sam dobra u školi – odlične ocene i isticanje u debatnom klubu su bili obavezni. Merilo uspeha je bio moj brat, koji je uvek bio izuzetan u svemu u školi. Rekla sam sebi da moram da budem kao on, ako ne i bolja. A tu su bile i brojne vannastavne aktivnosti. Kada bi mi bilo previše ili bih osetila nervozu – što je bilo često – ono što sam jela i brojka na vagi su bile stvari koje mogu da kontrolišem. Mršavost je bila još jedna stvar koju sam mogla da stavim na listu svojih dostignuća – kao i članstvo u kros kantri klubu ili mladim liderima – i stalno sam radila na tome da budem i ostanem takva.
Kao odbrambeni mehanizam od ogromnog pritiska koji sam sama sebi tnula da bih uspela, počela sam da ograničavam unos hrane, i to je postao ritual koji je sprečavao da nastane haos: merenje na vagi svakog jutra. Mali ručak ponet od kuće. Pohvala za samokontrolu. Odlazak u krevet dok mi krče creva. Onda sve to iznova.
U trećem razredu srednje škole sam otkrila da proučavanje hrane, ishrane, kalorija i telesne težine može da mi bude karijera – dijetetika – i pomislila sam da ću tako reštiti sve probleme. Uvek ću biti mršava i znati šta treba da jedem. I dok su moji vršnjaci brinuli o tome kako će steći nove prijatelje na koledžu, ja sam čitala knjige o tome kako da izbegnem ono što se često dešavalo – naglo gojenje tokom prve godine. Na koledžu sam postala još opsednutija hranom a ubrzo zatim i vežbanjem. Sve vreme sam mislila o hrani. Kada nisam učila o ishrani za ispite, brinula sam o tome šta jedem u slobodno vreme. Kako sam se sve više ograničavala, počela sam krišom da jedem noću. Da bih to kompenzovala, svakog dana sam kilometrima trčala.
Povrh svega toga, bilo me je sramota što studiram dijetetiku a imam problem sa hranom i zato se nikada nisam poverila nekom o tome. Pretpostavljala sam da je moja anksioznost vezana za hranu nešto sa čime ću se celog života boriti.
Nakon godina borbe da se osećam normalno kad je hrana u pitanju, čula sam za nešto što se zove intuitivna ishrana. Jedna od mojih koleginica na fakultetu je održala prezentaciju na tu temu i ja sam se zainteresovala. Intuitivna ishrana se zasniva na 10 principa koji vam pomažu da se povežete sa unutrašnjim osećajem za glad i sitost, što mnogi zanemaruju usled godina i godina na strogim pravilima ishrane i ograničenjima. Ovaj pristup bez držanja dijete vam omogućava da se oslobodite svih tih pravila i da odluke o hrani donosite na osnovu toga koliko ste gladni i koja vrsta hrane vas zadovoljava. Nisam verovala da ljudi zaista osluškuju signale gladi i sitosti i imaju jednostavan odnos prema kretanju. Mislila sam da to zvuči dobro ali da ja to ne bih mogla da radim. Na kraju sam se sprijateljila sa tom koleginicom i kasnije joj poverila da imam problem sa poremećajem u ishrani. Ona me je ohrabrila da proučim intuitivnu ishranu i razmislim o tome da je primenim.
Nakon što sam se godinu dana opirala ideji o nutritivnoj ishrani, konačno sam uzela knjigu o toj temi koju su napisali Evelin Trajbol i Eliz Reš. Dugo sam je imala ali sam se plašila da ću, ako je pročitam, da se odreknem svojih pravila, ugojim se i izgubim kontrolu nad svojim životom, tako da mi je trebalo dosta dugo da je zaista pročitam. U tom trenutku me je samo nekoliko meseci delilo od karijere dijetetičara. Kada sam počela da čitam o intuitivnoj ishrani, ponašanje koje sam posmatrala kao nedostatak samokontrole je sada počelo da izgleda kao da je rezultat svih mojih pravila. Nikada nisam shvatala da je delimičan razlog zašto noću jedem hranu punu šećera u tome što se celog dana izgladnjujem. Uvek sam pretpostavljala da sa mnom nešto nije u redu i da sam sigurno zavisna od šećera. Ali sam uvidela da razlog zašto sam osećala da nemam kontrolu kad je hrana u pitanju leži u tome što sam sebi natovarila toliko mnogo pravila o hrani. Nisam bila zavisna od određenih namirnica, već sam žudela za njima jer nikada sebi nisam dozvoljavala da ih jedem.
Mislila sam da me sva ta pravila „održavaju na pravom putu”, ali sam se u stvari zbog njih osećala toliko ograničnom i anksioznom da sam jela noću kako bih pobegla od tih osećanja.
Čitajući više materijala o intuitivnoj ishrani koje su napisali dijetetičari i terapeuti koji ne preporučuju dijetu, počela sam da preduzimam određene korake kako bih promenila neke stvari u sopstvenom životu. Nije uvek bilo lako. I dalje sam bila vezana za vagu u kupatilu i trebalo mi je neko vreme pre nego što su se te veze prekinule. Svaki put kad bih bila u iskušenju da stanem na vagu, zapitala bih se da li će me borjka koju pokazuje učiniti srećnijom. U prošlosti bi „dobra” ili „loša” brojka ujutro odredila čitav moj dan. Ali bez obzira šta je vaga pokazivala, nikad nisam bila srećna. Intuitivna ishrana mi je pomogla da razmislim o svom izboru hrane na nov način i, na neki čudan način, dala mi je dozvolu da mi ne treba dozvola da jedem ono što mi se jede. Ali sam išla korak po korak. Dovela sam u pitanje svoja pravila o ishrani tako što sam u svoju kuhinju unela namirnice koje su nekada bile zabranjene. Uskoro sam otkrila da, sa sve manje i manje pravila u primeni, hrana ima sve manju i manju kontrolu nad mojim životom. Umesto da hranu posmatram samo kao hranljive materije i kalorije, razvila sam radoznalost prema eksperimentisanju sa hranom. Pre toga nisam uživala u kuvanju. Međutim, jednom kad sam se oslobodila potrage za „najzdravijim” receptima, počela sam da istražujem vrste namirnica u kojima zaista uživam. Želela sam da moji klijenti dožive istu radost kad je hrana u pitanju. Nikad neću zaboraviti kako sam čitala da većina dijeta ne uspeva. Sada kad sam otkrila kako ukusni i radosni hrana i jelo mogu da budu, kao i da dijete za mršavljenje skoro nikad ne donose željene rezultate, nisam mogla da zamislim drugačiji pristup ishrani za sebe i svoje buduće klijente.
Jedna od najtežih stvari na tom putu je bilo ispitivanje sopstvenog identiteta kao osobe koja se bavi trčanjem. Tokom perioda života kada sam imala poremećaj u ishrani, trčanje nije bilo samo nešto na šta mogu da se oslonim da bih „sagorela” ono što sam pojela, već je predstavljalo i bekstvo od sopstvenih emocija. Iako mi je trčanje pomagalo da se privremeno oslobodim stresa, koristila sam ga da bih prigušila svoja osećanja. Kad god bi se desilo nešto neprijatno, trčala bih kilometrima i kilometrima da bih zaboravila na to – kao što sam uradila onog dana kad je mojoj majci otkriven rak dojke. Ali bi me te emocije sustigle; brana bi se provalila i ja bih se potpuno raspala, bez ideje kako da se nosim sa određenom situacijom. Sada sam našla nove načine da se izborim sa teškim trenucima u životu. Počela sam da vodim dnevnik i na kraju ponovo krenula da posećujem terapeuta. Nije uvek bilo prijatno da se suočim sa svojim osećanjima, ali sam znala da je to deo mog puta ka ozdravljenju. U isto vreme sam počela da isprobavam nove oblike vežbanja. Vežbala sam jogu pa sam počela da se pitam koje druge vrste kretanja bi mi donele radost. Nekad bih išla u šetnju i slušala muziku. Drugi put bih dizala tegove. Bila sam više u skladu sa željama svog tela nego ikada ranije.
Takođa sam uradila jedini „detoks” koji preporučujem kao dijetetičar –prestala sam da na instagramu pratim ono što sam ranije pratila.
Prostor koji je nekad bio pun top-modela i vežbača u teretani sa izvajanim telima sada se popunio pozitivnim pričama o prihvatanju sopstvenog tela, promovisanju različitih namirnica i ohrabrivanju drugih žena. Dok sam se nekada poredila samo sa „savršenim” osobama koje sam pratila na internetu, sada sam bila okružena porukama koje su mi pomogle da se usmerim na svoj lični razvoj, a ne na izgled ili svoje stare stroge standarde uspeha.
Iako je moj put sa hranom bio težak i ne želim da i drugi kroz to prolaze, on je oblikovao moju perspektivu kao dijetetičara i života uopšte. Držanje restriktivnih dijeta i vojničke vežbe mi nikada nisu dozvoljavale da budem radoznala u vezi sa hranom i kretanjem. Učenje da poštujem svoju glad i odbacim mentalitet držanja dijete mi je ne samo pomogao da se hranim intuitivno, već i da živim instinktivnije. Iako su sećanja na igranje sa hranom davna prošlost, intuitivna ishrana održava osećaj radoznalosti u životu. Ne možemo da se vratimo u detinjstvo, ali možemo da negujemo dete u sebi kad su u pitanju hrana i kretanje.