Drevne civilizacije Kine i Indije (2500-250. g.p.n.e.) gotovo su istovremeno utvrdile direktnu vezu zdravlja i fizičke aktivnosti, razvivši kung fu i jogu. U Persiji i Sparti (4000-250 g.p.n.e.) vrhunska fizička sprema je bila na ceni iz vojnih razloga. U Staroj Grčkoj (2500-200. g.p.n.e.) razvilo se uverenje da je razvoj tela podjednako bitan kao i razvoj duha, te jedna od najpopularnijih fizičkih aktivnosti bila gimnastika uz pratnju muzike. Stari Rimljani (200. g.p.n.e.-476. g.n.e.) su u početku delili strast Spartanaca prema vežbanju, da bi kasnije poklekli razuzdanom načinu života što ih je možda koštalo i države.
U Srednjem veku (900-1400.), fizička sprema je doživela preporod kao jedan od preduslova opstanka. Period renesanse je oživeo starogrčki ideal o skladu tela i uma i mnogi viđeniji ljudi te epohe propagirali su ideju da fizička aktivnost utiče na razvoj inteligencije.
Od tog perioda u Evropi se postepeno uvodi fizičko obrazovanje, koje se kasnije proširilo i do Amerike. Takođe, istražuju se i uvode novi i efikasniji vidovi vežbanja kao i novi sportovi. Iako je fizička aktivnost u savremenom dobu možda i najdostupnija, a svest o njoj vrlo raširena, čini se da je savremeni čovek poklekao novim sedelačkim izazovima u vidu automobila i kompjutera, zaboravivši da mu od toga zavise zdravlje i opstanak.