MENINGOKOKNA SEPSA
(engl. meningococcical sepsis), termin koji se sve češće zamenjuje širim pojmom meningokokcemija
(v. meningokokna infekcija, meningokokni me-ningitis) i označava infekciju krvne struje Nesseriom
meningitidis. Invazivni soj bakte-rije, posle najčešće asimptomatske kolonizacije nazofaringsa,
prodire kroz respiratorni epitel u cirkulaciju. Ako ne bude uništen antitelima, sistemom komplementa
i fagocitnim ćelijama oslobađa tokom multiplikacije i lize endotoksin, lipopolisaharid (LPS), koji
direktno, ili posredstvom imunoloških mehanizama, pokre-će sistem koagulacije krvi, komplementa,
fibrinolize i vazoaktivnih peptida (kalikrein-kinin). Istovremeno počinje sinteza ćelijskih faktora
rasta (TNF alfa, Interleukini 1, 6, 8 i 10), azotnih oksida, adhezivnih molekula i brojnih drugih
produkata metaboličke stimulacije velikog broja raznorodnih ćelija, posebno endotela. Težina
nastalog “sistemskog inflamatornog odgovora“ (SIRS) i kliničkih pojava, u direktnoj je korelaciji s
količinom oslobođenog endotoksina i za posledice ima vazodilataciju, agregaciju trombocita,
diseminovanu intra-vaskulnu koagulaciju (DIK), propustljivost kapilara i slabljenje srčane funkcije,
sa mo-gućim razvojem septičkog šoka, teškog poremećaja disanja (ARDS) i popuštanja većeg broja
organskih sistema (MOF). Kliničke ma-nifestacije meningokokcemije mogu biti blage, vezane za laku
bakterijemiju, ali ih češće karakterišu nagao početak, groznica, visoka temperatura, povraćanje,
mijalgije i artralgije, poremećaj svesti i razvoj hipotenzije i hipotermije (kod najteže obolelih). Kako
toksin poka-zuje poseban afinitet za krvne sudove i kožu, meningokokcemiju najčešće prate promene
(3/4 pacijenata) u vidu makulo-papulozne ospe, petehija, ekhimoza ili krvnih podliva različite
veličine (DIK), koji mogu progredirati do hemoragičnih bula sa obrazovanjem velikih nekrotičnih
površina i izumiranjem delova eks-tremiteta (prstiju). Fulminantnu meningo-kokcemiju, ranije
nazvanu Waterhouse-Fridrichsen sindrom, koja se javlja kod 10 – -20% obolelih, karakterišu brz
razvoj septičkog šoka, DIK, multiorgansko popuštanje sa krvarenjima u nadbubrežnim žlezdama,
kojima je ranije pridavano centralno mesto u nastanku cirkulatorne insuficijencije. Iako N.
meningitidis ima afinitete za strukture CNS-a, oko 30 – -40% obolelih sa meningokokcemijom ne razvija
meningitis. Hronična meningo-kokcemija se javlja kod 1 – 2% od svih meningokoknih infekcija i
karakterišu je rekurentna temperatura, makulopapulozna ospa i artralgije. Dijagnoza
meningokokcemije postavlja se na osnovu kliničke slike, izolacije bakterije iz krvi i cerebrospinalne
tečnosti (čak kad u njoj nema promena) i iz skarifikata promena na koži. Terapija meningokokcemije
antibioticima (pencilin G, ceftriakson, cefotaksim, hloramfenikol) u najtežim slučajevima dopunjava
se oporavkom cirkulatorne i miokardne funkcije (optimalan intravenski unos tečnosti uz
dobutamin/dopamin) i korekcijom metaboličkih pore-mećaja. Korekcija poremećaja koagulacije pri
prisustvu DIK-a sprovodi se sveže smrznutom plazmom (nadoknada antitrombina III, proteina C i S
uz male doze heparina u posebnim slučajevima). U teškim oblicima bolesti potrebne su veštačka
ventilacija, filtracija plazme odnosno hemodijaliza. Pomoć u lečenju očekuje se u perspektivi od
imunološke terapije, koja je u eksperimentalnoj fazi (monoklonska antitela na endotoksin, TNF, IL-1 i
adhezivni molekuli, solbini receptori citokina i drugo).