MOŽDANA SMRT
(engl. brain death), ire-verzibilno oštećenje moždane funkcije. Za sudske medicinare ovaj pojam se
odnosi na smrt vitalnog stabla, regiona u kome su smešteni za život važni centri – za disanje i rad
srca. Jedino takva smrt – smrt vitalnog stabla, koja neminovno dovodi do prestanka rada srca,
cirkulacije i disanja – može se smatrati cerebralnom smrću. Manje ili veće kontuzije mozga, pa čak i
razaranje, posle mnogostrukih i teških preloma lobanje, nisu dovodili po pravilu i do cerebralne
smrti, i takvi ljudi su mogli da se kreću, da se brane, pa i da napadaju. Čovek bez svesti, u komi, ne
znači da ima mrtav mozak ukoliko su mu očuvane vitalne funkcije – cirkulacija i respiracija (srce i
pluća funkcionišu bez veštačke pomoći – respiratora). Prema tome, regionalna povreda mozga, koja
ponekad može biti praćena i gubitkom svesti, „ravnim EEG-om“ nije i ne može da bude jedini
kriterijum utvrđivanja smrti. Upravo zbog toga, mnogi naučnici, timovi lekara i razna udruženja
predlažu uvođenje „baterije testova“ kojima bi se ustanovilo postojanje cerebralne smrti i vreme
njenog nastanka. Pored toga, u dijagnozi moždane smrti ne bi trebalo da se kao kriterijum koristi
gubitak refleksa vezanih isključivo za funkciju kičmene moždine, jer ovi refleksi mogu da „nadžive
moždanu smrt“. Kriterijumi koji važe za utvrđivanje moždane smrti vezani su za potpuni i trajni
gubitak spontanog disanja, potpunu ugašenost svih refleksa, potpunu hipotoniju, potpuni gubitak EEG
aktivnosti i odsustvo cerebralne cirkulacije.