=““ =“:/s/2019/11/17/fb-content.png“ „0“ =“0″}
Operativno lečenje preloma ili osteosinteza je pre svega u poslednjih dvadeset godina postala najbolja metoda. Operativnim postupkom koštane krajeve pod kontrolom oka dovodimo u anatomski položaj te se metalnim implantatima čvrsto sastavljaju u funkcionalnu celinu, čime omogučavamo razgibavanje. Ovakav način zahteva dobru opremlenost operacionih sala, apsolutnu asepsu i uvežbanu hiruršku ekipu.
Osteosinteza. Prednosti osteosinteze:
– anatomska repozicija,
– stabilna fiksacija,
– olakšava negu teških bolesnika,
– smanjuje mogučnost tromboembolije,
– smanjuje bolničko lečenje.
Nedostaci pri osteosintezi:
– mogučnost infekcije kosti,
– mogučnost jatrogenih povreda zbog nepravilnih pristupa (krvni sudovi, nervi, ligamenti),
– smanjenje prokrvlenosti u predelu preloma.
Biomehanika i vrsta osteosinteze. Osnovni biomehanički princip pri osteosintezama je isključenje mehaničkog trenja između koštanih okrajaka. To postižemo sa takozvanom interfragmentarnom kompresijom i intramedularnim prenosom sila. U odnosu na način i materijal s kojim vršimo osteosintezu razlikujemo različite metode:
1. Učvrščivanje preloma sa šrafovima je najstariji način osteosinteze, zahteva dodatnu gipsanu imobilizaciju.
2. Osteosinteza sa pločicom i šrafovima. Pri toj metodi, ako je pravilno urađena, dobija se bolja stabilnost preloma i upotrebljava se pre svega na dijafizama dugih kostiju.
3. Osteosinteza sa ubodnim žicama (Kirschnerova žica), kao i osteosinteze, upotrebljavamo pre svega pri manjim koštanim odlomcima ili kod nekih preloma u dece.
4. Osteosinteza sa žicama na teg su osteosinteze pri kojim napravimo stabilizaciju sa Kirschnerovim žicama i žičanim osmicama, s kojima postižemo aksijalnu kompresiju.
5. Intramedularna fiksacija preloma upotrebljava se danas vrlo često, i to je metoda koja je veoma raširena i za koju tvrde da je najbolji fiziološki način lečenja preloma. Upotrebljava se pre svega za osteosintezu na spoljnim krajevima kostiju.
6. Spoljašnji fiksator ili ,,fixateur externe“ je odomačen zbog svoje jednostavne aplikacije i dobre funkcionalnosti.
Postoje različiti tipovi spoljašnjih fiksatora, koji su se pokazali svaki na svoj način kao dobri, pre svega pri masovnim stradanjima. Metoda se sastoji u tome da Schanzove šrafove ili Steinmanove klinove plasiramo u kost pa ih potom povežemo sa držačima i tako ih spolja fiksiramo. Danas često upotrebljavamo spoljnu fiksaciju i kod otvorenih preloma (metoda izbora).
7. Posebnu vrstu osteosinteze upotrebljavamo kod nekih patoloških preloma, gde se pomoču koštanog cementa i uobičajene osteosinteze fiksira mesto preloma toliko da bolesnik odmah posle operacije može da upotrebljava ekstremitet. Ta metoda se upotrebljava kod teških osteoporoza, oziroma, zatim pri prelomu zbog primarnog koštanog malignoma ili koštanih metastaza.
8. Primarne aloplastične proteze upotrebljavaju se pre svega pri supkapitalnim oštrim prelomima kuka (Powells III i Gardner III i IV). Tu se metalnom protezom zamenjuje odlomlena glava butne kosti i vrat butne kosti. U odnosu na to da li zamenjujemo glavu i vrat butne kosti ili i acetabulum razlikujemo parcijalne i totalne endoproteze. Pri patološkim prelomima imamo mogučnost zamene večih delova proksimalnog dela butne kosti sa takozvanim tumorskim endoprotezama. Pri prelomima drugih kostiju praktično se ne upotrebljava primarna endoproteza.
Transplantacija kostiju. Upotrebljavamo dve vrste koštanih transplantata, i to:
– homologne koštane transplantate; to su transplantati ljudske kosti, obično kadaverični i zamrznuti;
– autologni koštani transplantati; to su transplantati uzeti od istog bolesnika.
Danas u traumatologiji upotrebljavamo uglavnom autotransplantate. Najbole mesto za uzimanje ovakvih transplantata je ala ossis ilei. Upotrebljavamo ih pri osteosintezama zdroblenih preloma sa večim deperiostalnim koštanim odlomcima, koje odstranjujemo i zamenjujemo ih koštanim transplantatom. Za transplantaciju upotrebljavamo spongiozu, od koje napravimo manje kockice i takve ih nabijemo u koštani defekt. Za uspeh transplantacije su potrebna dva uslova:
1) dobra prokrvlenost ležišta transplantata,
2) stabilnost preloma.
Koštanu transplantaciju upotrebljavamo i kod starih preloma pseudoartroze.
Izbor lečenja preloma
Za pravilno i brzo lečenje preloma važan je izbor pravog načina lečenja. Moramo upotrebiti onu metodu koja u najkračem roku daje najbolji konačni rezultat. Obzirom na to da se mnogo govori o operativnom lečenju preloma, treba dobro razmotriti da li se konzervativnim načinom lečenja postiže da isto vreme da isti konačni rezultat. Za operativno lečenje se odlučujemo:
– kod svih preloma koji se sami od sebe ne bi sanirali zbog velike dijastaze između koštanih odlomaka, kao npr. pri prelomu olekranona i kod poprečnog preloma patele;
– pri zglobnim prelomima kod kojih je zatvorena repozicija neuspešna; operativnim lečenjem postižemo najpribližniju anatomsku repoziciju;
– kod preloma kod kojih je retencija okrajaka otežana, hirurškim lečenjem se retencija omogučava a prelom se brže sanira. Takvi prelomi su pre svega prelomi natkolenice, kuka i neki prelomi podlaktice i potkolenice;
– kod svih otvorenih preloma i preloma sa povredama krvnih sudova i nerava
Za operativno lečenje se ne odlučujemo:
– u svim slučajevima kada postoji infekcija na koži;
– kada je izražen bulozni edem;
– u večini preloma kod dece.
Rehabilitacija
Sa rehabilitacijom moramo otpočeti što pre posle povrede. Pri konzervativnom načinu lečenja moramo razgibavati sve neimobilisane zglobove. Pri operativnom lečenju možemo takođe mobilisati zdrave zglobove uz poštedu povređenog dela. Opterečenje počinjemo kada je prelom napola zacelen. Pri planiranju razgibavanja potrebno je i učešče hirurga, fizijatra i fizioterapeuta, koji sa različitog aspekta omogučavaju kraču rehabilitaciju (Hubardova kupka, fizikalne vežbe itd.)