Prenesena trudnoća u izvesnim slučajevima može biti uzrok intrauterine smrti ploda i eventualnih komplikacija u porođaju.
Pod prenesenom trudnoćom podrazumeva se bremenitost koja se znatno produži u odnosu na očekivani termin porođaja. Ona se završava zakasnelim porođajem. Prava, biološkua prenesena trudnoća se treba razlikovati od vremenski produžene bremenitosti, kada ne postoji posebna opasnost za plod. Zbog toga svaka trudnoća, odnosno zakasneli porođaj, iako je i plod intrauterino vremenski prenesen, ne moraju uvek da imaju za posledicu prekomerno zrelo i time eventualno oštećeno novorođenče; jer, svi plodovi ne sazrevaju podjednako brzo u intrauterinom razvoju. Jednima je za to potrebno nešto kraće, a drugima nešto duže od 10 lunarnih meseci, pa se i sva deca ne rađaju očekivanog datuma porođaja.
Zbog toga i svako novorođenče koje je duže nošeno ne mora da istovremeno bude rođeno sa znacima prenesenosti ili, bolje rečeno, prekomerne zrelosti. Isto tako iz istih razloga može se desiti, doduše veoma retko, da plodovi koji vremenski nisu preneseni, odnosno rođeni su u terminu, pokazuju znake prenesenosti.
Prosečno trajanje trudnoće iznosi 280 dana računajući od prvog dana poslednje menstruacije. Od ovog dopuštena su odstupanja u granicama od -10 do +10 dana. Najveći broj dece rađa se u ovim vremenskim okvirima. Ipak, oko 10% novorođenčadi rađaju se u odnosu na prosečno trajanje trudnoće kao prenesena, a samo nešto više od 2% pokazuju znake prekomerne zrelosti, odnosno prenesenosti. Zbog toga se postavlja pitanje razlikovanja vremenske i biološke prenesenosti. Samo biološki prenesena novorođenčad mogu se smatrati preterano zrelom i eventualno ugroženom. Ostala novorođenčad iz pomenute kategorije koja ne pokazuju znake prekomerne zrelosti u stvari su kasno sazrela i zbog toga duže nošena, normalna novorođenčad.
Etiološki faktori koji uzrokuju duže trajanje trudnoće nisu poznati. Pretpostavlja se da jače razvijene žene i višerotke duže nose od slabunjavih i prvorotki. Isto tako, zapaženo je da dugotrajno davanje progesterona trudnicama, naročito posle četvrtog meseca, može ponekad da vremenski odloži termin porođaja. Osim toga, zapaženo je da postoje žene kod kojih svaka trudnoća traje nešto duže nego kod drugih. Najzad, kao što je već rečeno, u izvesnim slučajevima produžena trudnoća je posledica usporenog intrauterinog razvoja ploda. Takvi plodovi, iako duže nošeni, rađaju se bez znakova prekomerne zrelosti.
Problemi i opasnosti koje su u vezi sa pravom prenesenom trudnoćom proističu iz okolnosti da se plod optimalno intrauterino razvija do termina očekivanog porođaja. Ne dođe li do tog vremena do prekida trudnoće, na posteljici, zbog procesa starenja, nastaju degenerativne promene koje, između ostalog, smanjuju protok krvi kroz ovaj veoma važan organ i, ugrožavajući snabdevanje ploda kiseonikom i hranljivim materijama, uzrokuju poremećaj njegovog metabolizma. Biološki prenesen plod, dakle, pored ostalog, pati i od hronične hipoksije sa svim njenim posledicama.
Zbog toga, pri daljem održavanju trudnoće prestaje rast ploda, pa čak može nastati i smanjenje njegove težine, a u izvesnoj meri i dužine. U vezi sa tim javljaju se i druge promene karakteristične za ovo stanje, kao što su povećanje broja eritroblasta, pojava poliglobulije i povišenje vrednosti hematokrita. Kosti glavice ploda u većoj meri okoštavaju, šavovi između njih se sužavaju, a fontanele smanjuju. Glavica zbog toga postaje čvrsta i teže se prilagođava porođajnom kanalu, iz čega mogu da proisteknu znatne teškoće u porođaju.
U izrazitim slučajevima biološki prenesene trudnoće, osim smanjenja veličine ploda, smanjuje se i količina plodove vode, što se može odraziti na veličinu i obim trbuha, koji se takođe smanjuje. Nekad se ovo može dokazati merenjem obima trbuha i visine dna materice. Zbog poremećenog intrauterinog stanja ploda, odnosno kao znak njegove patnje izazvane hipoksijom, u plodovu vodu plod izbacuje mekonijum, koji uzrokuje njeno zamućenje i zelenkastu ili zelenkastomrku boju.
Ovakav nalaz u plodovoj vodi služi kao znak intrauterine patnje ploda i na njemu se zasniva dijagnostička vrednost amnioskopije. Jasno je da se ove promene ne javljaju kod vremenski prenesene trudnoće gde nema biološke prenesenosti ploda, odnosno gde plod sporije sazreva.
Prenesena trudnoća – Dijagnoza
Prenesena trudnoća pri postavljanju dijagnoze treba biti veoma oprezan i ne treba se oslanjati samo na anamnestičke podatke. Pri tom treba imati na umu da se trudnica često prebaci u svom računu, te može da u najboljoj ri zavede lekara u dijagnozi. U svakom slučaju, podatke iz anamneze treba proveriti akušerskim pregledom, citohormonalnim nalazom vaginalnog razmaza, pregledom sadržaja plodove vode, odnosno nalazom narandžasto obojenih čelija u njoj, hormonskim statusom trudnice i, što je takođe veoma korisno i važno, u tu svrhu treba koristiti i pregled ultrazvukom (biofizički profil).
U sumnjivim slučajevima treba trudnicu kontrolisati veoma često, odnosno svakog drugog dana. O stanju ploda treba se, između ostalog, informisati amnioskopijom i elektrokardiografijom (oksitocinski test). Ukoliko svi znaci i pregledi govore prenesenoj trudnoći, a naročito ako postoje znaci intrauterine patnje ploda, treba pristupiti terapiji. Prvi korak u tom smislu predstavlja indukcija porođaja.
Za indukciju trudnica se pripremi davanjem manjih doza estradiola na dan pre početka stimulacije, a posle toga nastavi sa izazivanjem porođajnih kontrakcija intravenskom primenom razblaženog rastvora sintocinona ili, još bolje, prostaglandina, po metodi ,,kap po kap“. Indukcija porođaja mnogo se lakše i uspešnije sprovodi ako je grlić materice kraći, mekan, i cervikalni kanal lako proširen (ako je grlić zreo po bišopskoru). U toku indukcije porođaja vrši se i veštačko prokidanje vodenjaka, najčešće kada dilatacija grlića započne i kada se kontrakcije materice jave i ustale, a dilatacija spoljašnjeg ušća grlića dostigne dva i po do tri centimetra. Ako je život ploda akutno ugrožen, ili ako za to postoje i druge akušerske indikacije, porođaj se mora završiti carskim rezom.
Prenesena trudnoća se konstatuje ponekad tek posle porođaja prema znacima koji se nađu na novorođenčetu. Iako nesigurno u apsolutnom pogledu, ovi znaci mogu prilično da pomognu u nalaženju tačne dijagnoze. Glavna karakteristika prenesene novorođenčadi je dehidratacija. Njihova koža je mlitava sa smanjenim turgorom. Obično je oskudna u sirastom mazu, tamnije je, često zelenkastomrke boje, mrijasta, sa Ijuspicama epitela, kao da je macerisana. Znaci maceracije naročito su jasno izraženi na naborima kože, a kod muške novorođenčadi na skrotumu. Na ručicama novorođenčeta koža je naborana i razmekšana kao skuvana, liči na kožu pralje. Nokti i kosa su dugački.