RADIOTERAPIJA
(engl. radiotherapy), spe-cijalizovana oblast medicine koja se bavi terapijskom primenom
jonizujućeg zračenja najčešće u lečenju malignih bolesti, a ređe u lečenju nekih benignih tumora,
vaskularnih malformacija, hroničnih degenerativnih i sistemskih bolesti nepoznate etiologije itd.
Izvo-ri zračenja mogu biti elektromagnetni talasi ili korpuskule. Od elektromagnetnih talasa koriste se
x fotoni velikih energija i gama fotoni, a od korpuskule elektroni, protoni, neuroni, helioni i Pimezoni.
U zavisnosti od toga da li je izvor zračenja u kontaktu ili neposrednoj blizini volumena koji se zrači
ili je distanca izvora od volumena od interesa najmanje 5 – 100 cm, postoje dve osnovne metode
radioterapije: brahiterapija i teleradioterapija. Brahiterapija se deli na: intrakavitarnu (izvori
zračenja se uvode u odgovarajuću šupljinu); intersticijalnu (izvori zračenja se aplikuju u sam tumor);
intraluminalnu (izvori zračenja se uvode u odgovarajući kanal) i površinsku . U brahiterapiji se najčešće
koriste kao radionuklidi kobalt 60, cezijum 137, iridijum 132 i kalifornijum 252 (dok se ranije
koristio radijum). Teleradioterapija se deli na ortovolt-ažnu (kontaktna, površinska, srednje duboka i
duboka) i supervoltažnu radioterapiju. U supervoltažnoj radioterapiji energije zrače-nja su od 1 do
45 MeV (mega-elektronvolt). Supervoltažna radioterapija može da bude: fotonska , ukoliko se kao
izvori zračenja koriste visokoenergetski x zraci ili gama zraci i primenjuje se na električnim
mašinama (linerani akceleratori) ili izotopskim mašinama (kobalt bomba) i korpuskularna , kada se
koriste brzi elektroni (primenjuje se na linearnim akceleratorima). U eksperimentalne svrhe koriste se
i teške korpuskule (neutroni, protoni, helioni, Pimezoni) koje se dobijaju u generatorima tipa
ciklotrona, sinhrotrona, Pi – mezonskog generatora i sl.