SAHRANA
(engl. funeral), član 188 Zakona o zdravstvenoj zaštiti reguliše vreme sahrane posle utvrđivanja
smrti i njenog uzroka. Za lica umrla van mesta boravka, odnosno lica koja se sahranjuju van mesta
gde je smrt nastupila, neophodna je dozvola za prevoz umrlih, odnosno specijalna sprovodnica leša.
Ovu dozvolu izdaje bolnica gde je došlo do smr-tnog ishoda, sanitarna inspekcija (na osnovu potvrde
o smrti) ili prosekture. Lice koje je umrlo u gradu u kome treba da se obavi sa-hrana, sahranjuje se
preko specijalizovanih komunalnih radnih organizacija za pogrebne usluge. O sahrani lica koja su
umrla izvan gradskog područja obaveštava se mesna ka-ncelarija. Pogreb se obavlja 24 do 48 sati
nakon smrti, izuzetno može pre ili posle ovog roka, u posebno opravdanim slučajevima kao što su:
obdukcije, prevoz iz druge zemlje, brzo truljenje i sl. Sahrana se obavlja u drve-nom sanduku, ređe u
metalnom. Kod umrlih lica muslimanske veroispovesti sahranjivanje se odobrava po verskom obredu
– leš se uvija u belo platno, prethodno se detaljno opere i obrije. Potom se leš polaže na daske,
stavlja u iskopanu raku u koju se stave drvene letve pod uglom preko tela pokojnika, pa tek onda
prekrije zemljom. Lica koja preuzimaju sta-ranje oko sahrane podnose zahtev: za dodeljivanje groba
(ukoliko nemaju grob ili grobnicu), za sahranjivanje u porodičnu grobnicu ili grob, za otvaranje
grobnog mesta ili grobnice. Za kremiranje treba podneti izjavu datu za života pokojnika da želi da se
spali – kre-mira. U slučajevima smrti i kremiranja maloletnog deteta potrebno je da oba roditelja
podnesu zahtev za kremiranje, odnosno da oba roditelja potpišu izjavu da žele kremaciju deteta.