Tuberkuloza ženskih polnih organa nije problem u razvijenim zemljama, gde je kao bolest gotovo iskorenjena i gde je procenat tuberkuloznih bolesnica izvanredno mali. U drugim, pak, zemljama, kao što je naša, u kojima još uvek postoji priličan procenat stanovništva sa oboljenjem izazvanim Kohovim bacilom, tuberkuloza genitalnih organa, iako se njena učestalost poslednjih decenija bitno smanjila, još uvek je značajno oboljenje.
Tuberkuloza ženskih polnih organa nije problem u razvijenim zemljama, gde je kao bolest gotovo iskorenjena i gde je procenat tuberkuloznih bolesnica izvanredno mali. U drugim, pak, zemljama, kao što je naša, u kojima još uvek postoji priličan procenat stanovništva sa oboljenjem izazvanim Kohovim bacilom, tuberkuloza genitalnih organa, iako se njena učestalost poslednjih decenija bitno smanjila, još uvek je značajno oboljenje.
Od tuberkuloze mogu da obole ljudi različitog uzrasta. Od nje, u prvom redu, obolevaju socijalno ugroženi slojevi stanovništva. Tuberkuloza podjednako napada i muškarce i žene i može se lokalizovati na bilo kojim, pa i na genitalnim organima. Tuberkuloza genitalnih organa nije retka kao što se ranije mislilo. Procenat genitalne tuberkuloze prema pojedinim autorima je različit. To je i razumljivo, pošto procenat oboljenja nije isti u svim zemljama. Taj procenat je značajan i smatra se da su genitalni organi zahvaćeni tuberkulozom kod više od 10% žena koje boluju od plućne tuberkuloze. Isto tako, danas se smatra da više od 5% žena koje pate od primarnog steriliteta u stvari boluju od latentne genitalne tuberkuloze. U svakom slučaju, tuberkuloza ženskih polnih organa je ozbiljno oboljenje koje može da zahvati bilo koji od unutrašnjih ili spoljašnjih polnih organa. U takvim slučajevima najčešće se radi o sekundarnoj infekciji koja se sa primarnog ognjišta na genitalne organe prenosi hematogenim putem. Samo izuzetno, kod izolovane lokalizacije procesa na spoljašnjim polnim organima, vagini ili grliću, može biti govora o primarnoj genitalnoj tuberkulozi. Tuberkulozni proces na genitalnim organima najčešće se sreće na jajovodima, endometrijumu i jajnicima. Izazivajući promene na ovim organima, tuberkuložni proces dovodi do poremećaja funkcije pomenutih organa, što se obično ispoljava nekarakterističnim simptomima.
U pato-anatomskom pogledu tuberkulozni proces se ispoljava prisustvom karakterističnih tuberkula, lokalizovanih na serozi ili mukozi jajovoda, na jajnicima ili na endometrijumu. Ukoliko proces ima produktivni karakter i eksudativni tok čvorići se aglomerišu, dolazi do njihove nekroze i do kazeifikacije, sa razaranjem tkiva bolešću zahvaćenog organa. Pri tome se na obolelim organima mogu stvarati tumorozne tvorevine, srasline i opturacije lumena jajovoda i materice. Ukoliko se proces izleči, razoreno obolelo tkivo zamenjuje nespecifično vezivo nesposobno da preuzme funkcije tkiva koje je zamenilo. Zbog toga u toku tuberkuloznog procesa i posle izlečenja, ukoliko nije došlo do obnavljanja funkcija obolelih organa, što se dešava samo kod izlečenja sasvim početnih lezija, funkcije obolelih genitalnih organa bivaju obično trajno narušene. To se u prvom redu odnosi na generativnu funkciju žene, koja je u najvećem broju tuberkuloznih oboljenja njenih polnih organa ugrožena. Samo ukoliko lumen jajovoda ostane prolazan, a endometrijum je bolešću nezahvaćen ili izlečen, može doći do graviditeta. Ali, najčešće tuberkulozu genitalnih organa žene prati sterilitet, koji se i posle intenzivnog lečenja samo u vrlo malom procentu koriguje. Ako, ipak, do graviditeta kod nelečene ili nedovoljno lečene, pa čak i izlečene žene, obolele od tuberkuloze genitalija dođe, često se radi o vanmateričnoj trudnoći, a ređe o intrauterinoj. U poslednjem slučaju treba imati na umu da graviditet u takvim okolnostima može dovesti do razbuktavanja procesa na genitalnim organima i do po život opasne generalizacije tuberkuloze, ukoliko proces nije potpuno ugašen.
Simptomatologija tuberkuloze genitalnih organa žene zavisi od karaktera tuberkuloznog procesa. Kod aktivne tuberkuloze iako nema karakterističnih, simptomi koji se javljaju mogu da ukažu lekaru na prirodu bolesti. Bolesnica se lako zamara, često se noću znoji, bleda je sa rumenilom na jagodicama i povremeno ima Iako povišene temperature. Pored toga zapažaju se i poremećaji menstrualnih krvarenja: amenoreja, oligomenoreja, menoragija, a pokatkad i metroragija. Kod latentnih oblika simptomatologija je oskudna. Postoji osećaj lakih bolova u donjem delu trbuha koji su posleđica prisustva trakastih sraslina na obolelim adneksama, ili sraslina adneksa sa visceralnim i parijetalnim peritoneumom. Ne treba zaboraviti da latentna tuberkuloza ženskih polnih organa zbog nekarakteristične simptomatologije protiče vrlo često pod vidom i dijagnozom nespecifičnog hroničnog adneksitisa. Pri tome dovodi do trajnih oštećenja koja čine ženu funkcionalno i seksualno manje vrednom i manje sposobnom za rad. Zbog toga u svim nejasnim slučajevima hroničnog adneksitisa, naročito ako je praćen sterilitetom, treba dostupnim dijagnostičkim metodama nastojati da se isključi ili potvrdi sumnja na tuberkulozu i da se posle toga sprovodi odgovarajuća efikasna terapija.
Dijagnoza. U dijagnostici genitalne tuberkuloze veliki značaj pripada i anamnestičkim podacima. U stvari, pravilno uzeta anamneza može ukazati na postojanje tuberkuloze genitalnih organa. Dokaz može biti postojanje tuberkuloze u porodičnoj anamnezi, a u ličnoj anamnezi ranije oboljenje od plućne tuberkuloze, kao i preležan eksudativni pleuritis ili specifični peritonitis ili, pak, postojanje neke druge lokalizacije tuberkuloznog procesa u organizmu.
Na tuberkulozu genitalija takođe treba misliti i kod dugotrajnog primarnog steriliteta sa opstrukcijom jajovoda, gde su inače drugi nalazi negativni. Isto tako, u anamnezi ove bolesti često se nailazi i na poremećaje u menstruaciji, bilo da se radi o amenoreji ili oligomenoreji, bilo, pak, o menoragiji ili o neurednim i obilnim krvarenjima.
Samim ginekološkim pregledom retko se može postaviti dijagnoza tuberkuloze genitalnih organa, jer je nalaz nekarakterističan, sličan nalazu nespecifičnih hroničnih oboljenja ovih organa. Ponekad latentni tuberkulozni proces može postojati i kod potpuno normalnog palpatornog ginekološkog nalaza. Obično se pri tome nailazi na manja ili veća zadebljanja na adneksama, lako osetljiva na palpaciju ili, pak, na nekarakteristične adneksne tumore. Na tuberkulozu genitalija nešto određenije ukazuje nalaz velikih adneksnih tumora kod devojaka i mladih žena koje nisu rađale, a nisu imale ni pobačaje niti zapaljenjske procese na genitalnim organima. Pošto se samim ginekološkim pregledom ne može postaviti sigurna dijagnoza, kod sumnje na tuberkulozu genitalija bolesnicu treba uputiti radi daljeg ispitivanja u bolničku ustanovu u kojoj za to ima mogućnosti.
Dijagnoza genitalne tuberkuloze žene u najčešćim atipičnim slučajevima veoma se teško postavlja. Ovo najviše stoga što latentna genitalna tuberkuloza ne daje karakteristične simptome, niti karakteristični nalaz pri ginekološkom pregledu, niti, pak, postoje specifične laboratorijske analize koje bi sa sigurnošću potvrđivale ovu dijagnozu. To je razlog što mnogi slučajevi, naročito latentne tuberkuloze, ostaju nedijagnostikovani i protiču pod slikom hroničnog adneksitisa.
Pored sedimentacije eritrocita, broja leukocita, leukocitarne formule, treba ispitati i osetljivost organizma na tuberkulinske reakcije, i to u različitim razblaženjima. To, međutim, isto kao i Midelbrookova reakcija, ukazuje na mogućnost postojanja tuberkuloznog ognjišta u organizmu, ali ne dokazuje njegovu lokalizaciju na genitalnim organima. Jedini siguran dokaz tuberkuloze genitalnih organa žene je nalaz Kohovog bacila u izlučevinama ili histološka potvrda dijagnoze.
Zbog toga se vrši direktno traženje Kohovog bacila u menstrualnoj krvi ili cervikalnom sekretu ili, još češce, pokušava se kultivisanje bacila iz ovih materijala. Osim toga, pomenutim materijalom inokulišu se opitne životinje i prati njihovo reagovanje. Materijal za histološki pregled dobija se eksplorativnom kiretažom ili biopsijom, ukoliko je proces lokalizovan na grlicu, vagini ili spoljašnjim polnim organima. Ali, i pored velikog napretka u dijagnostici genitalne tuberkuloze, mnogo puta se tačna dijagnoza postavi neočekivano tek na operacionom stolu ili, pak, pri histološkom pregledu preparata dobijenog operacijom, isečkom ili eksplorativnom kiretažom.
U dijagnostičke svrhe, kod genitalne tuberkuloze značajnu pomoc pružaju i salpingografija, ginekografija i celioskopija. Iako je nalaz kod prvih dveju metoda nesiguran, ipak postoje izvesni kriterijumi na osnovu kojih se sa znatnom izvesnošću može sumnjati na genitalnu tuberkulozu žene. U tom pogledu mnogo je pouzdanija celioskopija, koja je gotovo isto toliko pouzdana kao i laparotomija. Ovo utoliko pre što se i pri celioskopiji može po potrebi uzeti materijal za histološku analizu. Dijagnoza genitalne tuberkuloze može se sa sigurnošću postaviti i nalazom Kohovog bacila u gnoju ili sadržaju iz adneksnog tumora, dobijenog punkcijom suspektnog tumora vaginalnim putem.
Terapija kod tuberkuloze ženskih polnih organa može biti konzervativna, operativna ili kombinovana. Konzervativna terapija je dugotrajna i mora se uporno i strpljivo sprovodi’ti. U akutnom stadijumu bolesnicu treba staviti u postelju i tretirati je visokim dozama tuberkulostatika i antibiotika. Pri tome se obično kombinuje paralelno davanje izoniazida, rifocina i etambutola. U slučaju nepodnošljivosti ove terapije koriste se PAS i streptomicin. Streptomicin se može i lokalno aplikovati. Lokalna aplikacija naročito se preporučuje kod latentne hronične tuberkuloze materice i jajovoda. Uz povremenu kontrolu bolesnice ovakva terapija sprovodi se po više meseci, pa i po godinu dana.
Lokalna aplikacija tuberkulostatika vrši se uterotubarnim instilacijama ili ubrizgavanjem tuberkulostatika u trbušnu dublju punkcijom trbušnog zida. Posle izvesnog bolničkog lečenja, poželjno je nastaviti konzervativno lečenje u podesnim klimatskim ili banjskim lečilištima (Igalo, Koviljača).
Operativna terapija sprovodi se kod bolesnica sa ograničenim tuberkuloznim procesom ili u veoma odmakiim fazama bolesti. Kod starijih žena operacija je radikalnija i najbolje je da se odstrani materica sa obema adneksama. Kod mladih žena treba nastojati da se pronađe granica između bolesnog i zdravog tkiva (što je makroskopski vrlo teško učiniti), da bi se bolesno tkivo odstranilo, a zdravo ostavilo. Zato u ovakvoj situaciji postoji realna opasnost od recidiva. Dabi se recidivi izbegli, treba pre operativnog lečenja sprovesti lečenje tuberkulostaticima, tj. kombinovati konzervativnu sa operativnom terapijom. Konzervativno lečenje takođe treba u mnogim slučajevima nastaviti i posle izvršene operacije. No, iako kombinovano sa tuberkulostaticima, operativno lečenje steriliteta prouzrokovanog tuberkuloznim procesom još ne daje povoljne rezultate