VAGOTOMIJA
(engl. vagotomy), presecanje stabla ili ogranaka vagusnog živca (sinonimi: X moždani živac, lutajući
nerv, nervus pneumogastricus) u njegovom torakalnom ili trbušnom delu, u cilju smanjenja želudačne
sekrecije i lečenja ulkusne bolesti. Preseca-njem vagusa postiže se svođenje sekrecije
hlorovodonične kiseline u želucu sa normalnih 4 – 6, a kod ulkusne bolesti i do 12, na 0 – -1 mmol na
sat. Usled toga kiselost želudač-nog soka (pH) opada, tako da ferment pepsin više ne deluje, odn. ne
vari belančevine, pa se tako omogućuje zarastanje ulkusa. Vagusu se može hirurški pristupiti kroz
trbuh (transabdominalno) ili kroz grudni koš (transto-rakalno). Prececanje vagusa (vagotomija)
podrazumeva jednu od sledeće tri mogućnosti: trunkalna v., kada se transabdominalno ili
transtorakalno presecaju stabla oba vagusa uz izvođenje piloroplastike (v. piloroplastika), pošto po
presecanju vagusa pilorus gubi sposobnost otvaranja; selektivna v. (sinonim: selektivna gastrična),
kod koje se presecanje vagusnih živaca vrši abdominalnim putem, ispod odvajanja grana za jetru i
žučne puteve i ispod odvajanja grane za druge organe trbušne duplje (celijačna grana). I u ovom slučaju
mora se uraditi piloroplastika; supraselektivna v. (sinonim: proksimalna selektivna), kod koje se
transabdominalnim putem presecaju samo grane koje inervišu želudac, a sačuvaju se grane za jetru i
žučne puteve, celijačna grana i grane za antrum i pilorus. Kod ove operacije nije potrebno raditi
piloroplastiku. To je aseptična operacija, sa mortalitetom 0%. Supraselektivna vagotomija se danas
radi i laparoskopskim putem. Uspeh vagotomije u lečenju ulkusne bolesti je veoma zadovoljavajući, i
recidivi oboljenja se javljaju kod 0,5 do 5% slučajeva, a mortalitet je mnogo manji u odnosu na
resekcione metode, tako da su ove procedure bile veoma raširene sedamdesetih i osamdesetih
godina. Sada se ređe primenjuju zbog napretka konzervativne terapije ulkusne bolesti i upotrebe H2
blokatora (ranitidina, galitidina, cimetidina). Vagotomija ima i izvesne posledice: pokreti (motilitet)
želuca postaju sporiji i oslabljeni, javlja se tzv. postvagotomična dijareja. Pan-kreasna sekrecija se
smanjuje, a nastaju i određeni poremećaji resorpcije masti. Kod trunkalne vagotomije, motilitet žučne
kese se smanjuje i zato kod 25% vagotomisanih nastaje kalkuloza žučne kese. Prvu vagotomiju
(trunkalnu) izveo je Dragstedt 1942. godine.