Genomsko profilisanje tumora dovelo je do značajnog napretka u dijagnostici i terapiji maligniteta digestivnog sistema. Identifikacijom genomskih promena (mutacija, odnosno grešaka na DNK tumora) za koje postoji ciljani lek obezbeđujemo pacijentima personalizovano lečenje.
Genomsko profilisanje tumora dovelo je do značajnog napretka u dijagnostici i terapiji maligniteta digestivnog sistema. Identifikacijom genomskih promena (mutacija, odnosno grešaka na DNK tumora) za koje postoji ciljani lek obezbeđujemo pacijentima personalizovano lečenje. Genomske promene koje za sada nemaju ciljani terapeutik mogu imati prognostički značaj, ali takođe predstavljalju pokazatelj smera za buduća istraživanja. S druge strane, genomsko profilisanje tumora nije prosto beleženje svih mutacija koje su u njemu nađene, već zahteva pažljivo tumačenje. Postoje mutacije koje su ključne za održavanje i progresiju – napredovanje tumora i kao takve su željeni terapijski cilj, ali postoje i usputno nastale mutacije koje nemaju ključni značaj za određeni tumor i ne predstavljaju važan terapijski cilj.
Imunoterapija je postala sastavni deo terapije svih tumora digestivnog sistema, međutim samo kod određenih katerogija bolesnika koji imaju izraženu varijabilnost tumora što se takođe može otkriti testom sveobuhvatnog genomskog profilisanja. Ovim testovima otkrivamo one pacijente koji će po aktivaciji imunog sistema lekovima imati najviše šanse da njihov tumor bude zaustavljen u rastu, smanjen ili u potpunosti uništen delovanjem aktiviranog imunog sistema.
I kod upotrebe klasičnih citostatika genomsko profilisanje tumora nam omogućava da otkrijemo bolesnike kod kojih možemo da očekujemo dobar rezultat u primeni određenog leka, kao i one koji će potencijalno imati vrlo izrazenu toksičnost što pomaže lekaru u određivanju optimalne doze leka.
Određivanjem varijabilnosti u ispoljavanju odredjenih enzima možemo preciznije da profilišemo terapiju sa lekovima iz grupe fluoropirimidina, derivata platine, inhibitora topoizomeraze 1. Ispoljavanje određenih receptora na membranama ćelija je veoma važno sa prognostičkog aspekta (u smislu toka bolesti), ali i sa aspekta primene određenih lekova. Tako je izrazito ispoljavanje receptora epidermalnog rasta postalo važno prvo kod primene monoklonskih antitela kojim blokiramo te receptore kod podkategorije bolesnika sa karcinomom želuca, a kasnije i kod adenokarcinoma jednjaka i kolona. Kod svih ovih tumora ispoljavanje ovih receptora je prisutno u različitom procentu: od 20% kod karcinoma želuca do oko 5% kod karcinoma kolona.
Lekovi novije generacije koji spadaju u grupu inhibitora tropomiozin kinaze (TRK inhibitori) su na osnovu impresivnih rezultata čak i u relativno ranim fazama kliničkog ispitivanja postali već sastavni deo terapije kod bolesnika sa karcinomima žučnih puteva, karcinomom pankreasa i kolona. Otkrivanje NTRK mutacije na koju deluju ovi lekovi dalo je rezultate u lečenju bolesnika sa karcinomima različitih organa kojima je zajedničko da imaju prisutnu upravo istu NTRK mutaciju u tumoru.
Takođe, određivanje mutacije koja je prvo otkrivena kod karcinoma dojke, omogućila je selekciju bolesnika sa karcinomom pankreasa koji dobro reaguju na dve grupe lekova. Dodatno, toksičnost i efikasnost primene leka iz grupe antimetabolitika kod ovih bolesnika je uslovljena ispoljavanjem trasnportera kroz ćelijsku membranu.
Danas pri izboru terapije za karcinom kolona i rektuma moramo znati postoje li mutacije i ispoljavanje minimum 4 gena, a u perspektivi se nazire mesto u rutinskoj praksi bar još jednog. Primena lekova iz grupe inhibitora epidermalnog faktora rasta je ograničena na strogo određene grupe bolesnika selektovane shodno genomskom profilisanju.
Ispitivanja na kulturama ćelija, animalnim modelima, prikazi kliničkih slučajeva bolesnika, kao i randomizovane kliničke studije jasno pokazuju da određivanje terapije na osnovu genomskog profila tumora ne predstavlja samo mogućnost nalaženja terapije u situacijama kada su iscrpljene mogućnosti standardnog lečenja pacijenta, već i pristup koji daje bolji rezultat u odnosu na do sada korišćen princip ‘’jedna terapija za sve‘’.
Autor teksta: dr sci. med. Nebojsa Manojlovic, Vojnomedicinska akademija