Novorođenačka sepsa je klinički sindrom multisistemskog obolenja praćenog bakteremijom, s visokom smrtnošću. Ona i dale ostaje glavni uzrok obolevanja i smrtnosti novorođenčadi, uprkos svim naprecima koji su učinjeni u antimikrobnoj terapiji, merama održavanja života u jedinicama intenzivne njege, te promptnom prepoznavanju perinatalnih riziko faktora.
Učestalost sepse jako varira, od 1 do 10 slučajeva na 1000 živorođenih. Oko jedne trećine septične novorođenčadi razve meningitis. Riziko faktori sa strane majke su prevremeni porod, prevremena ruptura ovojnica i peripartalna infekcija majke (chorioamnionitis). Najvažniji neonatalni riziko faktor je niska porođajna težina.
Najčešći uzročnik neonatalne sepse u razvenim zemljama danas je beta hemolitički streptokok grupe B, rjeđe su gram negativne baktere (Escherichia coli, Klebsiella, Proteus) ili druge gram pozitivne baktere (Listeria monocytogenes i Hemophilus inflenzae). U zemljama u razvoju najčešći uzročnici sepse su još uvek gram negativne baktere.
Beta hemolitički streptokok grupe B. Do 30% majki nosi koloniziran streptokok grupe B u vaginalnoj flori ili fecesu. Polovica dece rođene od tih majki bivaju kolonizirana streptokokom, a infekciju razve oko 1% dece. Incidencija varira 1-5 na 1000 živorođene dece. Bolest se razvija 1-3 dana iza rođenja, s tipično respiratornom simptomatologijom koja imitira RDS, ali se može razviti i meningitis, a rjeđe fokalne infekce kao osteomelitis ili septični artritis. Smrtnost iznosi do 20%.
Escherichia coli K1 je u zadnjoj dekadi prema učestalosti drugi po redu uzro-čnik neonatalne sepse i meningitisa. Zajedno s drugim gram negativnim bakte-rijama nalazi se u vaginalnom i crevnom traktu majke.
Listeria monocytogenes je redak ali ozbiljan uzročnik neonatalne sepse. In-fekcija majke nastaje preko kontaminirane hrane životinjskog porekla. Može dovesti i do spontanog abortusa, mrtvorođenosti i prevremenog poroda. Fetus obično biva inficiran transplacentarno, ali i ascendentnom infekcijom iz genitalnog trakta ili u toku poroda. Karakteristično je za ovu infekciju da je plodova voda prebojena mekonem čak i kod preterminske dece, što inače ne uobičajeno.
Uzročnici nozokomijalnih infekcija. Nozokomijalne infekce su značajan problem u bolničkim neonatalnim odelima. Riziko faktori za njihovu pojavu su deca s niskom porođajnom težinom, invazivne procedure (vaskularni kateteri, endotrahealni tubusi) koje narušavaju odbrambenu funkciju kože, produžen boravak u bolnici i prenatrpanost bolničkih odelenja, te široka upotreba antibiotika širokog spektra. U toku 1-2 sedmice po rođenju novorođenče se kolonizira bakterijskom florom, koju ponese perinatalno iz porođajnog puta ili stekne nozokomijalno, iz okolne sredine. To ga čini rizičnim za kasniji razvoj infekcija: koagulaza negativnim stafilokokom (s. epidermidis), enterokokom, zlatnim stafi-lokokom (s. aureus), zatim gram negativnim bakterijama, uključujući i višestruko rezistentne sojeve (Klebsiella, Proteus). Osoble koje radi u ovakvim odelima mora slediti stroge principe prevence ovih infekcija, koji podrazumevaju striktnu proceduru pranja ruku te izolace dece kolonizirane ili inficirane multirezistentnim sojevima.
Novorođenačka sepsa se može javiti kao: 1) sepsa s ranim početkom (u prvoj sedmici), kao multisistemsko, fulminantno obolenje, pretežno s respiratornom simptomatologijom, ili 2) sepsa s kasnim početkom (obično druge i treće sedmice) i često s pretežnom predilekcijom CNS-a.
Klinička manifestacija sepse je veoma šarolika i može se odnositi na sve si-steme. Mogu se javiti respiratorni distres (apneja, tahipneja, retrakce grudnog koša, stenjanje), gastrointestinalni simptomi (povraćanje, prolev, abdominalna distenzija, odbijanje hrane), metabolički poremećaji (acidoza, hiperglikemija, hiperbilirubinemija), temperaturna nestabilnost (hipotermija je češća kod nedonoščadi, febrilnost kod terminske novorođenčadi), cirkulatorni poremećaji (hipotenzija, bradikardija), izmenjen neurološki status (smanjena spontana aktivnost, pospanost, iritabilnost, konvulze).
Dijagnoza se postavlja na osnovu postojanja riziko faktora za sepsu, kliničkih znakova sepse, te pozitivnih laboratorijskih nalaza. Najvažne su pozitivne kulture krvi i drugih telesnih tečnosti. U dijagnozi mogu pomoći i broj leukocita (ako je manji od 5000 ili veći od 25000), te odnos nesegmentiranih prema ukupnom broju neutrofila (veći od 0,2), pozitivan C-reaktivni protein (CRP), te druge pretrage, kao npr. RTG pluća i sl.
Tretman. Kad god postoji rizik od infekce fetusa, treba razmotriti primenu antibiotika pre i u toku poroda. Potrebno je slediti protokole koji uvažavaju perinatalne riziko faktore, bez obzira na to da li se radi o asimptomatskom ili simptomatskom detetu. Antibiotsku terapiju treba započeti odmah, pre identifikace uzročnika, i provoditi u ovisnosti o uzročniku u dužini 10-14 dana. Prva linija antibiotika, koja pokriva najčešće uzročnike do prispjeća mikrobioloških nalaza, jeste Ampicillin i neki od aminoglikozida (najčešće gentamicin). Kod nozokomijalnih infekcija, zbog predominantnosti stafilokoka, odgovarajuća je pri-mena Vankomicina i nekog od aminoglikozida. Uz antibiotsku terapiju potrebno je provoditi opće mere, kao održavanje balansa vode i elektrolita, homeostaza glukoze, respiratorna potpora, u nekim slučajevima eksangvinotransfuzija, primena imunoglobulina i sl. Smrtnost kod novorođenačke sepse je visoka i varira od 20 do 60%.