Mijeloproliferativna bolest nepoznate etiologije koju karakteriše progresivno bujanje ćelija svih loza i fibroblasta, u kostnoj srži i ekstramedularnom tkivu. Povećan broj eritrocita, povećana koncentracija Hb. povišen Ht, povećana masa eritrocita, leukotrombocitoza – hiperviskoznost krvi, sklonost trombozama.
Policitemija rubra vera (PRV) najčešće pokazuje kliničke znake pletora, rubeoze, splenomegalije i lakog zamaranja. Početak bolesti je postepen i hroničan, sa znacima progresije u kasnijoj fazi bolesti. Obolevaju osobe srednjeg životnog doba. Ređa je u dece. Retko se opisuje i u cmaca a česta je u Jevreja evropskog porekla.
Etiopatogeneza. Radi se o klonskoj proliferaciji svih loza hematopoeze s predominantnim uvećanjem mase eritrona i uvećanjem mase eritrocita. Za razliku od sekundamih eritrocitoza u kojima je povećan, eritropoetin je snižen u PRV. Stvaranje eritropoetina je inhibisano visokom koncentracijom hemoglobina. Flebotomije dovode do porasta koncentracije eritropoetina u krvi. In vitro kulture prethodnika hematopoeze, naročito eritrona, rastu spontano bez dodavanja faktora rasta i eritropoetina. Ove ,,spontane“ kolonije eritronskih elemenata ukazuju na klonsko poreklo hematopoeze u ovoj bolesti. Na ovu prirodu oboljenja ukazuju i enzimske i genske studije sprovedene u PRV. Uzrok bolesti je nepoznat a retki su familijami oblici. Uvećanje mase eritrocita uzrokuje uvećanje zapremine krvi i porast viskoznosti krvi. Zapreminaplazmeje obično normalna.
Klinička slika. Osećaj nabreklosti tela, glavobolje, vertigo, crvenilo jagodica lica i prstiju, skotomi, tinitus, epizode tromboza ili epistakse čine osnovne tegobe pri dijagnozi. Pojava peptičke grizlice je česta pojava u toku bolesti. Poremećaj fiinkcije trombocita može da pospeši nastanak hematemeze i melene u bolesnika sa PRV. U toku bolesti slezina, koj;i je pri dijagnozi uvećana u više od 70% obolehh, može da se dodatno uveća i da se komplikuje infarktom slezine ili trombozom splenične vene. Pruritus, naročito posle kupanja, čest je klinički simptom i može predstavljati najglavniju tegobu bolesnika.
Dijagnoza. Povećana koncentracija hemoglobina je najupadljiviji nalaz u krvnoj slici. Broj eritrocita je uvećan, ali su eritrociti normohromni i normocitni. Česta je polihromazija u razmazu perifeme krvi. U 75% obolelih broj leukocita je uvećan, najčešće do 25xl09//. Bazofilija postoji u oko 60% obolelih. U više od 80% bolesnika alkalna fosfataza leukocita je izrazito uvećana, a serumska koncentracija vitamina B12 je uvećana u oko 30% obolelih. U oko 50% obolelih postoji trombocitoza. Ađhezivnost trombocita je patološka, kao i reakcija „otpuštanja“ na epinefnn. Mijelogram pokazuje eritroidnu hiperplaziju ih opštu hiperplaziju svih hematopoeznih loza. Kariotip ukazuje na postojanje klonske anomalije hromosoma: trisomije 1, 8 ili 9 i 20q utvrdene su u oko 10% bolesnika. Neki maligni tumori mogu da izazovu ,,nefiziološki“ porast koncentracije hemoglobina i eritrocita u krvi. Hemangioblastom cerebeluma, hepatom, hipemefrom i miomata materice mogu izazvati kliničku sliku PRV. Nivo serumskog eritropoetina je snižen u PRV, a in vitro kultura kostne srži ukazuje na ,,endogenu“ eritrocitopoezu, koja ne zavisi od dodavanja eritropoetina u medijum kulture.
Lečenje. Najoptimalnija terapija PRV je, najverovatnije, flebotomija. Medijana preživljavanja ovako lečenih bolesnika je oko 10 godina. Izražene trombocitoze zahtevaju hemioterapijsku mijelosupresiju (busulfan, hidroksiurea). Posle korekcije koncentracije hemoglobina na normalnu vrednost sa flebotomijama treba prestati, ali se savetuje vraćanje sopstvene plazme bolesniku da bi se suprimisao porast koncentracije eritropoetina kao posleđica flebotomija. Ovakav pristup je delom problematičan. Bolesnicima sklonim trombozama indikovane su hemioterapija, smanjenje koncentracije hemoglobina na manje od 100 g//, antiagregacijska sredstva, kao i oralni antikoagulansi. U poslednje vreme primenjuje se interferon-alfa u lečenju PRV, ali koliko je ovaj vid lečenja efikasan tek treba da se vidi.
ZAKLJUČAK
Mijeloproliferativna bolest nepoznate etiologije koju karakteriše progresivno bujanje ćelija svih loza i fibroblasta, u kostnoj srži i ekstramedularnom tkivu.
Patogeneza:
Povećan broj eritrocita, povećana koncentracija Hb. povišen Ht, povećana masa eritrocita, leukotrombocitoza – hiperviskoznost krvi, sklonost trombozama. Postoje 2 klona matičnih ćelija (m.ć.) eritropoeze: patološki, autonoman klon i normalan klon, pod uticajem eritropoetina. Povišen broj eritrocita inhibira lućenje eritropoetina, što se dokazuje smanjenim izlučivanjcm u urinu.
Hiperreaktivna hematopoeza povećava katabolizam mokraćne kiseline, može dovesti do gihta.
Porast broja granulocita (naroćito bazofilnih) dovodi do svraba.
Klinička slika Hroničan, postepen tok.
Laboratorija:
Diferencijalna dijagnoza:
Anoksična eritrocitoza (povećan eritropoetin), pseudopolicitemija.
Komplikacije:
Venske tromboze, krvarenja, giht.
Tok: Hroničan, zavrtava se normalizacijom eritrocita zbog iscrpljcnja hematopoeze, posle čega ulaze u anemiju, dolazi do mijeloidne metaplazije slezine uz mijeloidnu fibrozu, koje kao završni stadijum imaju akutnu ili hronićnu mijeloidnu leukemiju.
Terapija:
Flebotomije sa vraćanjem plazme, radioaktivni fosfor (obara broj er ), citostatici, splenektomija kontraindikovana!