Medula nadbubregapripada simpatoadrenalnom sistemu koji obuhvata pored obe medule nadbubrega i simpatični nervni sistem, lcoji uključuje preganglijske neurone iz intermediolateralnog dela kičmene moždine, simpatične ganglije i postsinaptičke neurone.
Medula nadbubregapripada simpatoadrenalnom sistemu koji obuhvata pored obe medule nadbubrega i simpatični nervni sistem, lcoji uključuje preganglijske neurone iz intermediolateralnog dela kičmene moždine, simpatične ganglije i postsinaptičke neurone. Ovaj sistem je funkciono povezan sa monoaminskim putevima u CN8. Iako je anatomska lokalizacija ove veze još uvek nedovoljno definisana i poznata, ona u funkcionom i regulatomom smislu postoji. Centralna regulacija je povezana sa presinaptičkim neuronima medule spinalis preko dopamina, noradrenalina, serotonina i oksitocina. Presinaptički neuroni su holinergični, receptori na postganglijskim simpatičnim neuronima su uglavnom nikotinski, dok je u samim ganglijama najveća koncentracija dopamina i adrenalina (SIF ćelije). Postganghjski simpatični neuroni su odgovomi za regulaciju funkcije organa, sistema i supstrata. Oni polaze iz gangUona smeštenih paravertebralno i u preaortnoj regiji i pored veze sa organima i krvnim sudovima, dopim do medula nadbubrega.
Simpatični nervni sistem nastaje kod fetusa iz neuralne kreste (simpatogonija) koje tokom gestacije migriraju do simpatičnih gangUja i medule nadbubrega koju formiraju (oko 6 nedelje) kao i Zukerkandlovo telo Zuckercandlovo telo na račvi aorte, u prvoj godini života deteta, to je izgleda, i jedini izvor kateholamina). U odrasle osobe medula nadbubrega je smeštena centralno i okružena korteksom nadbubrega i čini oko jednu desetinu težine nadbubrega. Potpuno se struktumo i funkciono razlikuje od korteksa, iako nema jasne demarkacije između kore i medule nadbubrega. Ćelije nadbubrega su hromafine i nazivaju se feohromocitima (braon su boje feo kada se boje hromnom kiselinom), velike su, i ovoidnog izgleda. U meduli se mogu naći i ganglijske ćelije pojedinačne ili u grupama. Bogate su sekretornim granulama u kojima se nalaze hormoni medule kateholamini.
Osnovi biohemije i fiziologija kateholamina
Kateholamini se sintetišu u CNS, perifemom simpatičnom sistemu i medulama nadbubrega. Sinteza počinje intracelulamo od aminokiseline tirozina (nastaje u jetri iz fenilalanina) do stvaranja dihidroksifenilalanina (DOPA) uz pomoć enzima tirozin hidroksilaze. DOPA se dekarboksiliše učešćem enzima dopa dekarboksilaze u dopamin, a pomoću dopamin P-hiđroksilaze dopamin prelazi u noradrenalin u sekretomim granulama gde se noradrenalin i skladišti. U simpatičnom nervnom sistemu se sinteza tu i završava i sekretuje se noradrenalin iz sekretomih granula kao neurotransmiter i hormon. Samo u CNS i meduli nadbubrega (i Zuckercandlovom telašcu) ćelije poseduju fenil-N-metil transferazu (PNMT) koja je neophodna za sintezu adrenalina iz noradrenalina. Međutim, u CNS je adrenalin neurotransmiter i ne dospeva u sistemsku cirkulaciju, već adrenalin kao hormon nastaje samo u medulama nadbubrega. Noradrenalin se takođe oslobađa iz nadbubrega i od njegove ukupne količine u cirkulaeiji oko 20% je poreklom iz medula nadburega. Kateholamini se degradiraju nervnim prihvatanjem pomoću monoamino oksidaze (MAO) i ekstraneuralno enzimom katehol-O-metiltransferaza (COMT). Ekstraneuralnom razgradnjom se metaboliti vezuju za glukuronide i sulfate i izlučuju urinom. Metabolički đegradacioni produkt dopamina je hromovanilinska kisehna, adrenalina je metaneifrin (metadrenalin), a noradrenalina normetanefrin (metnoradrenalin), dokje Vanil-mandelična kiselina (VMA) završni razgradni pro-; dukt svih kateholamina.
Kateholamini ostvaruju svoje fiziolosL’ efekte aktivacijom signalnih puteva u ciljnim tkivima. Oni mogu, na taj način, da imaju inhibišuće i stimulišuće dejstvo, u /avisnosti od vezivanja za svoje specifične receptore za koje nemaju svi isti afinitet. Nonidrenahn ima najveći afinitet za ccj i a2 adrenergične receptore. Pošto se a,-receptori nalaze na glatkim mišićima i to pre svega krvnih sudova, vezivanje noradrenalina za ove receptore dovodi do kontrakcije glatkc muskulature krvnih sudova. Za ove recenlore ima afinitet i adrenalin i manje izoproterenol. a2-receptori su smešteni na presinaptičkom neuronu i važni su za neuronsko prihvatanje noradrenalina i njegovu degradaciju. Beta adrenergični receptori se delc u subklase (1,2 i 3). Prreceptori su odgovorni za efekte na miokardu i za njih ima najveći afinitetizoproterenol, amanji adrenalin i noradrenalin. Aktivisanje P2-receptora dovotli do relaksacije glatke muskulature krvnili sudova, bronha i uterusa. Na ove receptorc najveće dejstvo ostvamje adrenalin, zatim izoproterenol a najmanje noradrenalin. Dopaminergični receptori su uglavnom nadcni u CNS, presinaptičkim nervnim završecima, hipofizi, srcUj bubrežnom i mezenteričnom kn’otoku. Isto takosu dokazane subklase ovih receptora (1, 2 i 3). Dopamin ima veći adnitet za D1 nego haloperidol, dok on ima veći za D2 u odnosu na dopamin.
Regulacija delovanja kateholamina je višestepena. Konačna regulacija se ostvaruje ini niestu vezivanja kateholamina gde receptori ostvaruju preciznu regulaciju. Tako, vezivauje noradrenalina za a2 adrenergične receptore na presinaptičkom neuronu dovodi do prekidanja daljeg oslobađanja ovog hormona u sinaptičku pukotinu.
Kateholamini povećavaju srčanu firekvencu i kontraktilnostmiokarda aktivacijom fj, adrenergičnihreceptora. Davanjekateholamina ili njihovo endogeno oslobađanje na laj način povećava minutni volumen, a delovanjem na glatke mišiće krvnih sudova i perifcrni otpor rezultira porastom krvnog priliska. Međutim u zavisnosti od stanja vaskularnog tonusa kateholamini mogu imati vrlo različite efekte. Ovome se pridružuje i diskretna centralna regulacija funkcije miokarda i kateholamina koja u fiziološkim uslovinia bitno ne menja osnovne funkcije kardiovaskulnog sistema a dolazi do izražaja u stanjima stresa, kada se kateholamini oslobadaju u cirkulaciju. Kateholamini utiču i na ostalu glatku muskulaturu dovodeći do relaksacije i kontrakcije uterusa, creva i mokraćne bešike, kao i relaksacije bronhne muskuiature i pupilodilatacije. Metabolički cfekti kateholamina se odražavaju na povećanu potrošnju kiseonika i stvaranje toplolc i to preko beta receptora. Povećavaju proces glikogenolize u jetri i srcu, oslobadanjem glikoze iz jetre stimulišu njeno bolje peritemo iskorišćavanje u masnom i mišićnom tkivu. Takođe preko beta-receptora stimulišu lipolizu u masnom tkivu. Kateholamini utiču na oslobađanje mnogih hormona. U hipofizi dopamin ima inhibišuće dejstvo naprolaktin, a noradrenalin i adrenalin moduliraju oslobađanje mnogih hipofizeotropnih hormona. U bubregu stimuhšu oslobađanje renina, inhibišu lučenje insuhna (preko alfa-receptora) i glukagona, povećavaju tiroksin, kalcitonin, PTH i gastrin.
Višestruko i precizno regulisan adrenergični sistem omogućava brzu adaptaciju na promenu fizioloških nivoa. Mehanizmi adaptacije su međusobno povezani i to CNS sa perifernim adrenergičnim sistemom i hormonima medule nadbubrega, a hormoni korteksa nadbubrega sa medulom. Kada se postave veći zahtevi za srčani rad i veće energetske potrebe uključivanjem ovog sistema dolazi do vrlo brzog oslobađanja kateholamina, njihovog vezivanja za svoje receptore i promptnog odgovora. Kako su za aktiviranje metaboličkih procesa potrebne energija i veća potrošnja kiseonika u stanjima sa propratnim oboljenjima disajnih puteva i kardiovaskulamog sistema doći će do ispoljavanja simptomatologije ovih poremećaja. Tako, u stresu, fizičkom ili psihičkom, saporastom kateholamina može da se ispolji bronhokonstrikcija ili jave anginozne tegobe na srcu. Pošto u regulaciji kateholamina na svim nivoima može doći do promena, mnogobrojni lekovi koji se primenjuju u lečenju nekih bolesti, sindroma i stanja utiču na koncentracije kateholamina i njihove efekte. Tako, kortikosteroidi menjaju broj i afinitet adrenergičnih receptora, reserpin utiče na skladištenje kateholamina i proces njihove degradacije, neki menjaju enzime u sintezi kateholamina ili vezivanje ovih hormona za receptore. To sve treba imati u vidu pri proceni stanja adrenergičnog sistema i koncentracija merenih hormona i njihovih metabolita u plazmi i urinu.