Primarni aldosteronizam
Godine 1955. je Conn prvi doveo u vezu hipcrtenziju sa povišenim aldosteronom i opisao primami aldosteronizam u sklopu tuniora zone glomeraloze kore nadbubrega aldosteronom. Učestalost aldosteronizma u nastanku sekundamih hipertenzija je mala (0,5-2%) ali značajna jer blagovremenim otkrivanjem ovog oboljenja može da se iz!cči liipertenzija kod bolesnika.
Etiopatogeneza
Aldosteronizam nije samo posledicabenignog tumora (aldosteronoma), već može nastati i zbog bilateralne
hiperplazije zone glomemloze i retko zbog mikroi makronodulame hiperplazije ili karcinoma kore nadbubrega. U svim ovim stanjima dolazi do hipersekrecije aldosterona, završnog mineralokortikoida, koja je autonomna i nezavisna od fizioloških uticaja kontrole. Visok aldosteron dovodi do hipervolemije zbog reapsorpcije natrijuma i vode u distalnom tubulu i sabimim kanalićima (gde aldosteron ostvaraje svoje delovanje), a izlučivanja kalijuma i H+jona. Zbog toga će se kod obolelih razviti hipertenzija, hipokalemija i alkaloza.
Klinička slika
Klinička slika primarnog aldosteronizma je posledica hipokalemije i hipertenzije. Zbog hipokalemije bolesnici osećaju umor i malaksalost, imaju nokturiju, žeđ, pohuriju i parestezije. Hipertenzija može biti vrlo blaga ih izražena, ali nikada akcelerantnog tipa sa promenama na očnom dnu ili kardiovaskulnom sistemu. Nema edema, iako postoji retencija natrijuma i vode (atrijahii natriurezni faktor se suprostavlja dejstvu aldosterona).
Dijagnoza
Postavlja se nalazom hipokalemije i alkaloze kod bolesnika sa hipertenzijom, pri čemu treba voditi računa da bolesnik nije bio na diuretskoj terapiji i da je bio na normalnom unosu natrijuma. Redukcija natrijuma u ishrani može da maskira hipokalemiju. Određivanjem aldosterona u plazmi koji je visok i renina koji je nizak se postavlja konačna dijagnoza, tj. odnosa aldosteron: renina kojije veći od 20 kadaje u pitanju aldosteronizam.
Problem difereneijalne dijagnoze između adenoma i bilateralne hiperplazije je kompleksniji. U tom pravcu se radi određivanje aldosterona ujutru i u podne posle kretanja (u adenomu je u podne niži jer je ACTH zavisan), određivanje steroida, prekursora u biosintezi mineralokortikoida, scintigrafija kore nadbubrega, CT, magnetna rezonanca i uzimanje uzoraka krvi iz adrenalnih vena i perifeme vene za određivanje aldosterona.
Aldosteronizam Lečenje
Dijagnoza aldosteronoma upućuje na hirurško lečenje i to laparaskopsko. Po uklanjanju ovog benignog tumora knre nadbubregapostiže sepotpuno izlečenje Imlesnika jer oko 70% bolesnika više nem:i lij. pertenziju a u svih operisanih se uspostavlju normokalemija. Kada je bilateralna hinerplazija zone glomeruioze uzrok primarnou aldosteronizma onda se sprovodi medika“mentnaterapija: antagonistikalcijuma, ACTinhibitori, antagonisti aldosterona (spironolacton, amilorid) ,kojapostižekontrolukalijuma u serumu i krvnog pritiska.
Sekundarni aldosteronizam
Hipersekrecija aldosterona je posledica angažovanja renin-angiotenzinskog sistema zbog hipovolemije ili hipoksije bubrega. Tako, pored visokog aldosterona u ovim stanjima srećemo i visok renin (angioten/in I). Javlja se u bolestima kod kojih se javljaju edemi: srčana insuficijencija, nefrotski sindrom, bolesti jetre. Pored toga, prati renovaskulamu hipertenziju, nefropatiju sa gubitkom soh i reninske tumore bubrega.
Ovi bolesnici nemaju hipertenziju, već hipokalcmiju i alkalozu pa su i svi simptomi vezani za to. Lečenje osnovne bolesti popravlja sekundami aldosteronizam, ali u stanjinia ozbiljnih edema ne može se postići poboljšanje ukoliko se ne leči sekundanii aklosioronizam primenom antagonista aldosterona spironolacton (Aldacton).