Na tok i ishod porođaja utiču tri glavne stvari a faktori porođaja su:
- plod kao porođajni objekt,
- porođajni putevi i
- prirodne porođajne snage.
Plod kao porođajni objekt
Porođajni objekt predstavljaju plod i sekundine koje u toku porođaja zajedno sa plodom napuštaju materičnu duplju i kroz porođajni kanal bivaju istisnute u spoljašnju sredinu. U toku porođaja posebno važnu ulogu igra veličina ploda, njegov odnos prema porođajnom kanalu, njegova sposobnost prilagođavanja porođajnim putevima, prvenstveno koštanom kanalu male karhce, njegov položaj, stav i držanje. Od posebne važnosti za tok i ishod porođaja je glavica ploda. Od njene veličine, čvrstine, držanja i prilagodljivosti u toku prolaskakroz porođajni kanal u velikoj meri zavisi sudbina porođaja.
Pri kraju trudnoće glavica predstavlja veliki, jajoliko okrugao, čvrst deo ploda koji se u toku porođaja, pod dejstvom porođajnih snaga, prolazeči kroz porođajni kanal može u znatnoj meri da prilagodi obliku i prostranstvu pojedinih njegovih segmenata i time da olakša svoje spuštanje prema izlazu. Največi deo glavice čini lobanja, sastavljena iz tri pame i jedne neparne kosti, međusobno spojene šavovima.
Porođajni putevi
Porođajni putevi predstavljaju veoma važan faktor u porođaju. Njih čini putanja kojom plod i sekundine napuštaju materičnu duplju pri prolasku u spoljašnju sredinu. Porođajni putevi dele se na koštani i mekani deo.
Koštani deo porođajnog puta čini mala karlica. Ovaj deo porođajnog kanala vrlo se malo može modelirati i prilagođavati porođajnom objektu, jer se mala karlica ne može razvlačiti ni širiti. Zato od njenog oblika, pravilnosti i prostranstva u velikoj meri zavisi tok i ishod porođaja. U odeljku o anatomiji več je bilo reči o maloj karlici kao koštanom delu porođajnog kanala. O nepravilnim karlicama i njihovom značaju za porođaj biče govora kasnije, a sada čemo još pomenuti mekani deo porođajnog kanala.
Mekani deo porođajnog kanala čine grlič materice, vagina i međica. U toku porođaja potrebno je da se mekani delovi porođajnog kanala dovoljno prošire i da omoguče prolazak ploda. Svi faktori, urođeni ili stečeni, koji ometaju ili sprečavaju normalno širenje bilo kog od mekanog dela porođajnog puta mogu da budu uzrok otežanog ili produženog porođaja ili, u težim slučajevima, mogu da budu razlog da se porođaj završi carskim rezom.
Prirodne porođajne snage
Prirodne porođajne snage čine prirodni faktori porođaja koji u toku porođajnog akta doprinose da se plod, kao porođajni objekt, istisne iz materične duplje u spoljašnju sredinu. Prirodne porođajne snage čine trudovi (često nazvani porođajnim bolovima), i porođajni naponi.
Trudovi ili porođajni bolovi su bezvoljne kontrakcije materice, koje se javljaju sa početkom porođaja i sa pauzama traju sve do izbacivanja posteljice i ovojaka. Njih porodilja svojom voljom ne može da izazove ni da odstrani, ni da pojača, niti da oslabi. I izvan kontrakcija materični mišič poseduje izvestan tonus koji se naziva tonus mirovanja ili bazalni tonus. Bazalni tonus u stvari predstavlja prirodnu napetost, odnosno zategnutost mišičnih snopova koji grade mišične slojeve materičnog zida.
Ovaj tonus može se meriti unutrašnjom tokodinamometrijom i predstavlja pritisak koji izvan kontrakcije materice vlada u materičnoj duplji. U porođaju bazalni tonus materice iznosi 8 do 12 mm živinog stuba. Bazalni tonus povečan je u slučajevima previše rastegnutog materičnog zida kao kod hidramniona, višeplodne trudnoče ili prevremenog odlubljivanja normalno usađene posteljice. Isto tako, bazalni tonus materice povečan je i kod poremečenih porođajnih kontrakcija u smislu hipertonije.
Faktori porođaja – Kontrakcije
Pojava materičnih kontrakcija u toku porođaja zasniva se na sposobnosti mišičnih vlakana da pod dejstvom izvesnih draži povečavaju svoj tonus ili skračuju svoju dužinu.
U normalnim uslovima kontrakcije materice u porođaju polaze iz autonomnih centara koji se nalaze u gornjim partijama materice u blizini rogova. Odatle talas kontrakcije prenosi se naniže prema grliču materice. Da bi materične kontrakcije bile pravilne, ravnomerne i efikasne, potrebno je da autonomni centri iz kojih polaze impulsi sinhrono i koordinirano funkcionišu i da se iz njih kontrakcije nesmetano i sinhrono prenose na donje partije materice. Prema tome, kontrakcije se najpre javljaju na rogovima, sa njih se brzo prenose na dno i gomji deo tela, pa na srednji deo materice i najzad, na istmični i cervikalni deo.
Kako se talas kontrakcije u materičnom mišiču širi brzinom od 2 cm u sekundi, da bi on dospeo od centra emisije do grliča gravidne materice porodilje potrebno je 10 do 20 sekundi. Ako se ovaj proces prenošenja ne odvija na izneti način, več nekoordinisano ili obrnutim pravcem, onda dolazi do stanja diskinezije materice kada su kontrakcije haotične, kada poništavaju jedna drugu i kada zbog toga dilatacija cervikalnog kanala i spoljašnjeg ušča ne napreduje ili je usporena i nepotpuna, a porođaj produžen ili potpuno zastao.
Iako su materične kontrakcije autonomne po svom postanku, ipak viši centri, naročito kičmena moždina, imaju izvestan uticaj na njihov kvalitet, odnosno na njihovu učestalost, ravnomernost i intenzitet. Da uticaj viših centara nije presudan u porođaju i da se može spontano dovršiti i bez njihove saradnje najbolji je dokaz spontan porođaj kod paraplegičarki kod kojih postoji potpun prekid kičmene moždine. Kao što je rečeno, kontrakcije materice u porođaju nadovezuju se na bazalni tonus, tonus materičnog mišića koji stalno postoji u trudnoći i porođaju u pauzama izvan trudova. Kontrakcije materice imaju svoj intenzitet, trajanje, ritmičnost i učestalost.
U pojedinim fazama porođaja vrednosti ovih kvaliteta se menjaju. U početku porođaja kontrakcije materice, koje žena oseća kao porođajne bolove, slabe su i kratkotrajne. Javljaju se na pola sata do 20 minuta, traju 10 do 15 sekundi i porodilja ih oseća kao lako stezanje materice koje polazi od krsta a završava se napred prema simfizi. Sa napredovanjem porođaja kontrakcije materice su sve češće, sve su jače i sve duže traju. Pred kraj doba širenja kontrakcije materice su veoma jakog intenziteta, traju 50 do 60 sekundi, a javljaju se na dva do tri minuta. U to vreme, odnosno pred samu pojavu napona žena oseća najjače porođajne bolove.
Posle toga intenzitet trudova popušta da bi se ponovo pojačao u momentu istiskivanja ploda. Grafički predstavljena kontrakcija materice ima oblik krivulje na kojoj se razlikuje nagao uspon (stadium incrementi), najviši plato na vrhuncu kontrakcije (stadijum acmes) i postepen pad (stadijum decrementi). Kliničko praćenje materičnih kontrakcijja ima za cilj da ustanovi početak svake kontrakcije, njenu dužinu, odnosno trajanje, jačinu i prestanak. Najgrublju orijentaciju u tom pogledu, koja je u velikoj meri subjektivna, pruža palpacija materice preko trbušnog zida spolja. Pri tom se kontrakcije materice mogu najbolje zapaziti i osetiti stavljanjem volarnog dela šake na trbušni zid porodilje iznad materice.
U momentu kada porodilja dobije kontrakciju javiće se osećaj tvrdine na trbušnom zidu porodilje. Taj osećaj trajaće sve dok traje kontrakcija i nestaće sa njenim iščezavanjem. Ovakav, neprecizan način kontrole materične aktivnosti pruža samo grubu privremenu orijentaciju akušeru u normalnim porođajima, gde se porođajni akt odvija bez teškoće i gde plod nije ugrožen. Za preciznije merenje pojave, trajanja, ritmičnosti i intenziteta kontrakcija materice koriste se naročiti aparati nazvani tokometri, odnosno tokografi. Oni su u vezi sa kimografom, tako da se kontrakcije materice, sa njihovim osnovnim tonusom mogu registrovati.
U principu postoje dve vrste ovih aparata: jedni koji se upotrebljavaju spolja, preko trbušnog zida i drugi kojima se meri intrauterini pritisak uvlačenjem naročitih balona, elektroda ili cevčica u materičnu duplju. Za učestalu kontrolu materičnih kontrakcija praktičnija je spoljašnja tokometrija, jer je prostija za izvođenje i ne izlaže porodilju opasnostima od infekcije. Preciznija merenja, međutim, vrše se korišćenjem unutrašnje tokometrije, koja daje pouzdanije rezultate.
Tokometrija, odnosno tokografija koja se ranije koristila uglavnom u svrhu ispitivanja materičnih kontrakcija kod nepravilnih i patoloških porođaja sa poremećenim trudovima, danas se smatra zastarelom metodom, te je zamenjena elektrotokodinamometrijom, odnosno elektrokardiotokografijom uz istovremenu kontrolu srčanih tonova ploda.
Moja trudnoća (kategorija)
Danas, u velikim i savremeno uređenim porodilištima elektrokardiotokografija je postala rutinska metoda za praćenje normalnih porođaja, pri čemu se zajedno i istovremeno sa kontrakcijama materice registruje i učestalost i kvalitet srčanih tonova ploda. U normalnim okolnostima i kada plodu ne preti opasnost od hipoksije, sa porastom materičnog tonusa u kontrakciji, može da se javi i usporenje otkucaja srca ploda. Ovo usporenje objašnjava se nadražajem vagusa, nastalog usled povećanog pritiska na glavicu ploda u toku materične kontrakcije.
Zbog toga bradikardija traje koliko i kontrakcija. Karakteristično je pri tome da vrh kontrakcije odgovara najnižem padu broja srčanih otkucaja ploda. Slabiji pad broja srčanih otkucaja u toku materične kontrakcije, koji traje koliko i kontrakcija i popravlja se po njenom prestanku, nije dakle znak patnje ploda, te ne predstavlja nikakvu opasnost za plod i ne zahteva nikakvu terapiju. Drukčija je, pak, situacija ako je bradikardija ploda za vreme materične kontrakcije izraženija i pada ispod sto otkucaja u minutu, ili se ne popravlja i posle prestanka materične kontrakcije. Takvo usporenje srčane radnje ploda posledica je insuficijencije posteljice i predstavlja znak patnje ploda, kome treba što pre pomoći.
Porođajni naponi
Pod naponima u toku porođaja podrazumevaju se bezvoljne kontrakcije, prvenstveno dijafragme i trbušne muskulature porodilje, izazvane refleksnim putem pritiskom prednjačeceg dela ploda na cervikalne ganglije i predeo rektuma. Naponi se sinhrono javljaju sa trudovima, odnosno nadovezuju se na njih. Oni se javljaju pred kraj drugog doba porođaja. U to vreme, u toku kontrakcije materice prednjačeći deo ploda spušta se kroz prošireni porođajni kanal, pritiska na cervikalne ganglije i predeo rektuma, što refleksnim putem dovodi do kontrakcije muskulature porodilje, pre svega trbušnih mišića i dijafragme, a to ima za posledicu dalje istiskivanje ploda.
Porodilja svojom voljom ne može da izazove niti da spreči pojavu napona, ah može da utiče na njihov intenzitet, tj. može da ih pojača i oslabi. To uistinu sa uspehom čine samo porodilje naročito pripremljene u trudnoći za porođaj i ta okolnost izdašno se koristi u porođaju. Naponi se javljaju u drugom porođajnom dobu, tj. u doba istiskivanja ploda i traju sve do kraja trećeg porođajnog doba dok ne izađu posteljica i ovojci. Po istiskivanju posteljice i ovojaka muskulatura ispražnjene materice se čvrsto skuplja retrahuje, otvoreni uteroplacentni krvni sudovi se zatvaraju i krvarenje prestaje.
Kategorija članka: Ginekologija