Molekuli pojedinih lekova s malom molekulskom težinom ne mogu da izazovu antigenski odgovor i alergijsku reakciju dok se ne vežu za neki proteinski molekul (albumin seruma ili protein membrane ćelije) i time povećaju svoju molekulsku težinu.
Molekuli pojedinih lekova s malom molekulskom težinom ne mogu da izazovu antigenski odgovor i alergijsku reakciju dok se ne vežu za neki proteinski molekul (albumin seruma ili protein membrane ćelije) i time povećaju svoju molekulsku težinu. Takvi molekuli nazivaju se hapteni. Molekul penicilina (benzilpenicilin) jeste hapten i nije alergogen sve dok ne uđe u organizam.
Antigenske determinante leka. Antigenske determinante penicilinskih lekova najbolje suproučene. Postoje male (rmnor) i velike (major) antigenske detenninante penicilinskih lekova. Zastupljenost minor-determinanti u penicilinskom molekulu je oko 5% i smatra se da su „odgovome“ za teže anafilaktičke reakcije. Zastupljenost major-antigenskih determinanti je oko 95% i „odgovome“ su za lakše oblike anafilaktičkih reakcija.
Odnedavno se govori i o antigenskim determmantama bočnih lanaca i antitelima stvorenim protiv ovih ianaca.
Major-antigenske determinante su izdvojene i komercijalni naziv preparata je Penicilloyl polylysine konjugat (PPL) i koristi se u dijagnostici alergije na penicilinske lekove. Nedavno sepojavio i komercijalni proizvod s mešavinom minor-antigenskih determinanti (MDM).
Polimerizacija, Nastaje stajanjem vođenog rastvora benzilpenicilina na sobnoj temperaturi duže od 1 sata. Predstavlja stvaranje supstance velike molekulske težine. Stajanjem vodenog rastvora penicilinskog Ieka na sobnoj temperaturi duže od 1 sata penicilinski molekul se razlaže, a zatim se ođvija polimerizacija ovih degradacionih produkata. Polimerizacijom benzilpenicilina stvaraju se dimeri i trimeri. Polimeri molekula ampicilina su izrazito antigeni, više nego polimeri benzilpenicilina.
Proteinske nečistoće. Potiču od fermentacijskih procesa u toku proizvodnje antibiotskih lekova i javljaju se u krajnjem proizvoda S obzirom da suproteinskogporekla, imaju veliku molekulsku težinu i izražena antigena svojstva. Nađeno je da smanjenje količine ovih proteina znatno smanjuje antigenost penicilina.
Farmaceutski dodaci. Aditivi, kao što su glukoza, laktoza, sukroza, rafinoza, inulin, dekstrani u neutrainom vodenom rastvom benzilpenicilina, stvaraju peniciloil-karbohidratne konjugate. Prokainbenzilpenicilin često sadrži karboksimetilcelulozu kao aditiv, a penicilinski sirupi sadrže sukrozu. Kadgod je moguće, treba izbegavati aditive zbog njihovih antigenih svojstava.
Doze lekova. Velike doze lekova lakše stvaraju senzibilizaciju, naročito ako se lek primenjuje duže vremena. Međutim, još jače antigeno svojstvo imaju male doze (subdoziranost) leka u toku 24 časa ili čak i tako male doze koje se koriste u toku provokacionog testa. Zato se svaki provokacioni test s penicilinskim i drugim antibiotskim lekom završava punom jednokratnom terapijskom dozom.
Dužina primene leka. Dugotrajno davanje lekova stvara uslove za senzibilizaciju. Međutim, ako bolesnik uzima antibiotske lekove samo u toku 3-4 dana i takav način lečenja ponavlja češće u kraćim vremenskim intervalima, stvaraju se povoljni uslovi za senzibilizaciju na lekove.
Način primene leka. -I parenteralno i peroralno unošenje lekova izaziva senzibilizaciju, samo se manifestacije alergijske reakcije ispoljavaju brže ako je lek dat parenteralno, jer je resorpcija datog leka brža.
Unakrsna senzibilizacija. -Lekovi s istim ili sličnim antigenskim determinantama razvijaju unakrsnu reakciju. Osoba s alergijom na penicilinske lekove može imati i alergiju na cefalosporinske lekove, zatim na suifonamidske lekove, farbu za kosu i lokalne anestetike (prokain). Bolesnik s aspirinskom intolerancijom može razviti unakrsnu reakciju na druge antiinflamacione lekove, koji imaju sličan mehanizam delovanja kao i aspirin (ibuprofen, diklofenak).
Uspešna desenzibilizacija s ibuprofenom stvara i toleranciju na aspirin u osobe koja je imala intoleranciju na ibuprofen i aspirin, sto je dokaz da ova dva leka stvaraju unakrsnu intoleranciju.
Dijagnostika. Dijagnostika su anamneze, testovi in vivo i testovi in vitro.
Anamaeza. Važno je valjano uzeti anamnezu:
– identifikovati sve lekove koje je bolesnik uzimao u vreme pojave alergijske reakcije;
– odrediti vremensku relaciju između izlaganja leku i pojave alergijske reakcije, i
– na osnovu kliničke slike alergijske reakcije, odrediti kom tipu imunske reakcije pripada neželjena reakcija na lek.