Kao što su s fiziološkog aspekta opisane dve faze distribucije gasova u plućima: faza protoka i faza gasne difuzije, tako se i poremećaji raspođele gasova mogu podeliti na one koji ometaju fazu protoka i one koji ometaju fazu gasne difuzije.
Kao što su s fiziološkog aspekta opisane dve faze distribucije gasova u plućima: faza protoka i faza gasne difuzije, tako se i poremećaji raspođele gasova mogu podeliti na one koji ometaju fazu protoka i one koji ometaju fazu gasne difuzije.
Poremećaji u fazi protoka vazduha. U oboljenjima koja remete fazu protoka (najčešće hronični opstrukcijski bronhitis i bronhijalna astma), opstrukcijske promene nisu potpuno ravnomeme, već dovođe do nejednakog protoka u pojedinim delovima bronhijalnog stabla. Tom prilikom protok gasa nije jednak u pojedinim regionima pluća, pa se ovaj poremećaj zoveporemećaj raspođele gasova u plućima regionskog tipa. Regionski poremećaj distribucije vazduha u plućima praćen je hipoventilacijom pojedinih zona u plućima, dok dmge zone u plućima mogu da budu prekomemo ventilisane. Remeti se odnos između ventilacije i protoka krvi, što upojedinim delovimapluća dovodi do poremećaja ventilaciono-perfiizionog odnosa. Značajan poremećaj ove vrste praćen je promenom sadržaja kiseonika u arterijskoj krvi. Krv koja dolazi iz slabo ventilisanih đelovapluća, sadrži manje kiseonika a više ugljen-dioksida nego normalno. Hiperventilacija očuvanih delova pluća omogućuje pojačanu eliminaciju ugljen-dioksida, ali ne može da značajno poveća saturaciju krvi kiseonikom, koja je i normalno već škoro maksimalna (blizu 100%). Kao konačan rezultat ovakvog stanja imamo smanjenje sadržaja kiseonika u arterijskoj krvi, bez izražene promene sadržaja ugljen-dioksida, što se označava kao parcijalna respiracijska insuficijencija distribucionog tipa (videti tekst o podeli respiracijske insuficijencije). Arterijska hipoksemija nastala na ovaj način popravlja se pri povećanju volumena disanja (naprimer, pri fizičkim vežbama). Ovaj tip poremećaja distribucije gasova javlja se u lakšim oblicima bronhitisa i bronhijalne astme.
Poremećaji u fazi gasne difuzije. Poremećaj u dmgoj etapi distribucije, koja zavisi od gasne difiizije, najčešće nastaje kada se produži put difuzije gasnih molekula, što se javlja u poremećajima praćenim povećanjem zapremine vazduha u zoni difiizije, bilo usled funkcijskih (hiperinflacijskih) ili anatomskih (emfizemskih) promena. Kada se produži put mešanja gasova gasnom difuzijom, put kojim molekuli gasova treba da prođu od granične površine između zone protoka i zone gasne difuzije do kraja alveola raste od normalnih oko 2 mm do preko 10 mm, tako da mešanje gasova u longitudinalnom pravcu biva nepotpuno. Povećava se razlikakoncentracije gasova, kojanormalno postoji duž malih vazdušnih puteva, tj. dolazi do longitudinalnog raslojavanja koncentracije gasova. Ovaj poremećaj zove se longitudinalni ili slojeviti poremećaj raspodele gasova u fazi gasne difuzije. Razumljivo je što se u tim uslovima usporava gasna difuzija i gasna razmena postaje manje efikasna. Longitudinalni poremećaj distribucije u zoni gasne difuzije javlja se u bolesnika s centroacinusnim ili panacinusnim emfizemom pluća. Tu se promene sastoje u proširenju terminalnih vazdušnih prostora s namšavanjem njihove strukture i s produženjem puta difiizije, kao što je prethodno opisano. Na taj način mešanje gasova u zoni gasne difuzije biva ometeno u velikoj meri, što se manifestuje poremećajem sadržaja respiracijskih gasova u arterijskoj krvi, naročito pri fizičkom napom. Ovo stanje je trajno jer nije mogućna kompenzacija kada u uslovima difuznih emfizemskih oštećenja nema očuvanih delova pluća koji bi hiperventilacijom mogli da poprave longitudinalni poremećaj distribucije gasova.