Difuzija kiseonika i ugljen-dioksida odvija se u smeru opadanja njihove koncentracije kroz alveolno-kapilamu membranu. U normalnim prilikama ovaj proces se odigrava brzo i ravnoteža oba gasa, preko ove membrane, uspostavlja se potpuno za jednu trećinu vremena potrebnog za prolazak eritrocita kroz plućnu kapilamu mrežu (vreme tranzita eritrocita).
Difuzija kiseonika i ugljen-dioksida odvija se u smeru opadanja njihove koncentracije kroz alveolno-kapilamu membranu. U normalnim prilikama ovaj proces se odigrava brzo i ravnoteža oba gasa, preko ove membrane, uspostavlja se potpuno za jednu trećinu vremena potrebnog za prolazak eritrocita kroz plućnu kapilamu mrežu (vreme tranzita eritrocita). Čak i u patološkim stanjima, u kojima je membranska difiizija oštećena, ovo oštećenje retko je takvog stepena da se opisana ravnoteža kiseonika i ugljen-dioksida ne uspostavlja. Stoga poremećaj membranske difuzije retko izaziva arterijsku hipoksemiju pri mirovanju bolesnika. Međutim, kada je tranzitno vreme eritrocita u plućnom krvotoku skraćeno, što se događa pri fizičkom naporu, a difuzija kroz alveolno-kapilamu membranu smanjena, onda poremećaj difuzije može da doprinese pojavi hipoksemije. Ovakvipatofiziološki poremećaji, izazvani oštećenom difuzijom, mogu se dokazati testovima sa fizičkim opterećenjem. Iako oštećenje membranske difiizije retko klinički značajno doprinosi pojavi hipoksemije u mirovanju, test merenja difiizijskog kapaciteta (transfer-faktora ili DLC0), koji je detaljnije opisan u odeljku o testovima plućne fiinkcije, može da bude koristan pokazatelj oštećenja alveolno-kapilame membrane.
Difuzijski kapacitet. Test difuzijskog kapaciteta (transfer-test ili DLC0), često se koristi za ispitivanje funkcijske očuvanosti alveolno-kapilamemembrane. Ovaj testdaje podatak o dvema komponentama difuzijskog kapaciteta: difuzijskom kapacitetu alveolno-kapilame membrane (Dm) i o volumenu kapilame krvi u plućnoj kapilamoj mreži (Vc). Bolesti koje zahvataju samo disajne puteve (hronični opstrukcijski bronhitis i bronhijalna astma) uglavnom ne dovode do smanjenja Dlco. U kliničkoj praksi postoje tri glavne kategorije bolesti koje su praćene smanjenjem vrednosti DLC0. To su: 1) panacinusni plućni emfizem, 2) intersticijumske plućne bolesti (npr. difuzne fibroze pluća i sarkoidoza) i 3) bolesti krvnih sudova pluća. Mehanizmi koji tome doprinose su sledeći: kod emfizema se usledrazaranja zidova alveola, smanjuju ukupna đisajna površina i volumen kapilame krvi u plućima; kod intersticijumskih plućnih bolesti se usled ožiljnih promena, smanjuje broj alveola, pa se takođe smanjuju ukupna disajna površina i volumen kapilame krvi u plućima; kod bolesti koje smanjuju volumen i ukupnu površinu poprečnog preseka krvnih sudova u plućima, kao što su ponavljane plućne embolije, vrednost DLC0 je takođe često smanjena. Međutim, iako je DLC0 koristan pokazatelj da je bolest zahvatila alveole i njihovu kapilamu mrežu, smanjenje DLCO ne znači obavezno da je ograničenje difuzije kroz alveolno-kapilamu membranu odgovomo za hipoksemiju u svakog pojedinog bolesnika.