Sindrom preekscitacije komora (Wolff-Parkinson-White, WPW-sindrom) označava prevremenu anterogradnu depolarizaciju miokarda komora preko urođenog aberantnog puta, a mimo normalnog AV-sprovodnog sistema.
Šta je WPW sindrom?
Fiziološki, električni impuls koji će nadražiti mišićne ćelije srca i dovesti do njihove kontrakcije, počinje u takozvanom SA čvoru, koji se nalazi u vrhu desne pretkomore. Odatle se električni impuls sprovodi širi kroz pretkomore i dovodi do njihove kontrakcije. Zatim, električni impuls nailazi na strukturu koje se naziva AV čvor i koja je lokalizovana između pretkomora i komora. Tu dolazi do usporenja širenja impulsa, ali je to vremenski samo delić sekunde. Ovo se događa fiziološki, da bi komore uspele da završe svoju kontrakciju, pre kontrakcije komora. Nakon AV čvora, električni impuls nastavlja širenje kroz puteve u septumu između komora (Hisovim snopom i njegovim granama) i završava se malim vlaknima koja se nazivaju Purkinjeova vlakna.
WPW sindrom spada u takozvane preekscitacione sindrome. To znači da se impuls iz pretkomora u komoru širi brže nego što bi trebalo. U tim slučajevima, električni impuls koristi takozvane akcesorne ili dodatne puteve, kojima se zaobilazi AV čvor, i na taj način se izbegava fiziološko zadržavanje u njemu. Akcesorni putevi mogu da se jave i kod zdravog srca, ali mogu i sa određenim oboljenjima zalistaka, srčanog mišića ili raznim kongenitalnim anomalijama. Akcesorni put kod WPW sindroma se naziva Kentov snop. On predstavlja put koji spaja pretkomore i komore, može se naći i na levoj i na desnoj strani srca. Iako lekari nisu u potpunosti sigurni, smatra se da upravo provođenje impulsa Kentovim snopom dovodi do simptoma.
Koji su simptomi WPW sindroma?
Kod pacijenata se usled prevremenog sprovođenja impulsa javljaju napadi tahikardije, odnosno ubrzanog srčanog rada i osećaja preskakanja srca. Osim toga, povremeno se može javiti malaksalost, umor, vrtoglavica, nesvestica, čak mogu biti prisutni i anksioznost i napadi panike.
Kako se dijagnostikuje WPW sindrom?
Dijagnoza se postavlja pomoću EKG nalaza. WPW sindrom na EKGu, daje karakterističan izgled – skraćen je takozvani PR interval, proširen QRS kompleks i prisutan je specifičan delta talas. Delta talas se može ponekad videti samo u nekoliko odvoda, pa je neophodno pregledati ceo EKG. Ukoliko je neophodno, može se odraditi i holter EKG.
Kako se leči Sindrom preekscitacije komora?
Lečenje sindroma se najčešće zasniva na uklanjanju Kentovog snopa, koji se može uraditi procedurom koja se naziva radiofrekventna ablacija. Uspešna je u 80-95% slučajeva. Pored toga, mogu se koristiti lekovi koji spadaju u grupu antiaritmika. Može se uraditi i kardioverzija, koja podrazumeva isporučivanje elektrošokova srcu radi regulisanja ritma, dok je osoba u anesteziji. Ova opcija se primenjuje kod pacijenata, kod kojih prethodne opcije lečenja nisu dale rezultate. Kardiohirurške procedure se mogu primeniti ukoliko je WPW posledica nekog prethodnog oboljenja srca. Može se čak razmotriti i opcija ugradnje pejsmejkera, radi regulisanja srčanog ritma. Takođe, pacijentima se savetuje izbegavanje kofeina, duvana, alkohola.
Reference :
- Preekscitacioni sindromi. In: Malcolm S. Thaler, EKG: Jedina knjiga koja će vam ikada zatrebati, Beograd: Data Status 2009, p.193-205.
- ://www.healthline.com/health/wolff-parkinson-white-syndrome#outlook
Sindrom preekscitacije komora (Wolff-Parkinson-White, WPW-sindrom) označava prevremenu anterogradnu depolarizaciju miokarda komora preko urođenog aberantnog puta, a mimo normalnog AV-sprovodnog sistema. Tipičan AV-aberantni put označava postojanje veze između pretkomora i komora (Kentov snop) a na EKG-u se odlikuju skraćenim PQ-intervalom, delta-talasom i manje ili više izmenjenim QRS-kompleksom, jer se za vreme zadržavanja impulsa u AV-čvoru preko aberantnog puta odvijaprevremena depolarizacijakomora.
Aberantni put i/ili putevi mogu biti locirani na bilo kom mestu između pretkomora i komora oko mitralne ili trikuspidne valvule ili uz sam septum, a smatra se da 2-3 promila osoba ima aberantni put. Postojanje aberantnog puta uz normalan sprovodni sistem u WPW-sindromu osnovni je uzrok nastanka paroksizmalnih tahikardija.
Dva su osnovna tipa tahikardija: anterogradno može nastati preko AV-čvora iz pretkomora na komore, uz retrogradno kretanje draži preko aberantnog puta iz komore na pretkomoru, čineći makroreentry fenomen u ortodromnom tipu tahikardij e , a znatno ređe se tahikardija odvija anterogradno preko aberantnog puta iz pretkomora na komore, a retrogradno preko AV-čvoraizkomorana pretkomore antidromni tip tahikardije.
AV-čvor svojim elektrofiziološkim karakteristikama štiti komore na taj način što onemogućavaprenošenje velikog broja impulsa na komore, pa kod ortodromnog tipa tahikardije frekvencija retko prelazi 240/min. Ova osobina AV-čvoraposebno je značajna kod pojave pretkomorskog flatera ih fibrilacije (25-30% bolesnika sa WPW-sindromom ima paroksizme AF). Elektrofiziološke karakteristike, vrednosti efektivnog refraktemog perioda aberantnog puta anterogradno (ERP ispod 220, posebno ispod 200 ms, određivan elektrofiziološki) može omogućiti nastajanje komorskog flatera kod ovih bolesnika, pa i komorske fibrilacije i nagle smrti.
Ovim bolesnicima je tokom AF i postojanj a širokili QRS-kompleksa kontraindikovano davati digitalis i/ili verapamil, koji ubrzavaju anterogradno prevođenje preko aberantnog puta i mogu biti neposredan uzroknastajanjakomorskog flatera ili komorske fibrilacije.
Paroksizmalna ortodromna tahikardija prekida se antiaritmicima IV grupe (produžavanjemrefrakternosti AV-čvora) ili antiaritmicima IA ili IC-grupe produžavanjem refraktemosti aberantnog puta), a antidromni tip tahikardije ili tahiaritmije, AF sa širokim QRS-kompleksima, antiaritmicima IA ili IC-grupe. Kada postoje znaci hemodinamskog kolapsa, primenjuje se konverzija sinhronim DC-šokom.
U prevenciji se koriste antiaritmici IA, IC-grupe ih amiodaron. Prilikom izbora lečenja treba razmatrati ugroženost bolesnika na osnovu kliničkog nalaza aritmije ili elektrofiziološkog ispitivanja i pravovremeno se odlučiti zaradikalno lečenje. Intrakardijalno elektrofiziološko ispitivanje u WPW-sindromu omogućilo je tačno postavljanje dijagnoze, procenu ugroženosti bolesnika i testiranje medikamentne terapije, i otvorilo put primeni intrakardijalne električne ablacije.
Primenom redifrekventne energije tokom elektrofiziološkog ispitivanja kateterom preko endokarda može se prekinuti prevođenje preko aberantnog puta, odnosno primeniti radikalno lečenje.