Anemija može biti udružena sa trudnoćom bilo da zdrava žena oboli od ove bolesti u toku same trudnoće, bilo pak da žena, koja već pati od anemije ostane gravidna. U svakom slučaju, pojava anemije u trudnoći zahteva ispitivanje radi pronalaženja uzroka bolesti i adekvatnog lečenja.
Anemija može biti udružena sa trudnoćom bilo da zdrava žena oboli od ove bolesti u toku same trudnoće, bilo pak da žena, koja već pati od anemije ostane gravidna. U svakom slučaju, pojava anemije u trudnoći zahteva ispitivanje radi pronalaženja uzroka bolesti i adekvatnog lečenja. U toku ispitivanja anemije treba imati na umu da kod trudnica i inače postoji izvestan stepen fiziološke hidremije zbog bržeg porasta tečnog dela od broja uobličenih elemenata krvi, pa takvo stanje ne treba proglasiti bolešću.
Pojavu anemije u trudnoći kod žena kod kojih postoje uslovi da se ova bolest javi pomaže i činjenica da je i plodu za izgradnju njegovih tkiva, ćelija i hemoglobina potrebna izvesna količina gvožđa, koje on oduzima od majke.
Prema tipu, anemije u trudnoći mogu da se podele u nekoliko grupa: u hipohromne, megaloblastične, hemolitične i aplastične.
Hipohromna anemija. U trudnoći, kao i izvan trudnoće, najčešće od svih su hipohromne anemije. One su obično posledica nedovoljnog unošenja ili poremećene apsorpcije gvožđa ili, pak, gubitka krvi, usled produženih, dugotrajnih, manje ili više oskudnih krvarenja. Pojavi hipohromne anemije u
trudnoci ide na ruku i povecana potreba za gvožđem kod trudnica, jer se u njihovoj cirkulaciji povecava apsolutan broj eritrocita i količina hemoglobina. Osim toga, one moraju da zadovolje i potrebe ploda u gvožđu. Ovakve anemije lakše se javljaju kod osoba koje su i pre graviditeta bile naklonjene ovoj bolesti. Kod hipohromnih anemija klinički simptomi u najvecoj meri zavise od stepena i trajanja bolesti. Oni se najčešce ispoljavaju u drugoj polovini trudnoce, kada je i potreba za gvožđem u organizmu trudnice največa.
Početni i laki slučajevi bolesti obično protiču bez naročitih simptoma. U takvoj situaciji trudnica je blede kože i vidljivih sluzokoža i lako se zamara. Bolest se u ovoj fazi, i pored oskudnih simptoma, otkriva na osnovu pregleda krvne slike, koji se vrši rutinski kod svih trudnica vec na početku bremenitosti i ponavlja u više navrata sve do porođaja. U srednje teškim i težim slučajevima javljaju se več izraženiji simptomi: trudnica se žali na zamor, dispneju, lupanje srca. Osim toga, trudnica je upadljivo bleda i često otečena. Nadalje, ona obično pati od gastrointestinalnih smetnji, ponekad i od parestezija, a pokatkad može imati i povećanu slezinu.
Po nekim autorima anemija favorizuje pojavu graviditetnih gestoza. Osim toga, opasnost od krvarenja u toku porođaja je veća, a febrilna stanja u babinjama su češća. U svakom slučaju, zbog mogućih komplikacija u porođaju i povećanog morbiditeta i porodilja i plodova, hipohromnu anemiju treba korigovati još u trudnoći.
Dijagnoza ove bolesti postavlja se na osnovu kliničke slike i pregleda krvi. Broj eritrocita u kubnom milimetru je smanjen, a nivo hemoglobina je nizak, isto tako i indeks hemoglobina je upadljivo snižen, a vrednosti hematokrita su znatno ispod normalnih. Kao najniže granične vrednosti broja eritrocita i procenta hemoglobina mogu se smatrati 3 000 000 eritrocita i 60% hemoglobina. No, i tada treba terapijski intervenisati. Terapija kod hipohromnih anemija sprovodi se davanjem preparata gvožđa koji se unose oralnim ili paraenteralnim putem. Transfuzija krvi se izbegava u trudnoći, ako se za nju odlučimo, krv se mora davati uz stalnu kontrolu lekara. Krv se daje posle obavezno urađene interreakcije.
Megaloblastična anemija. Ovaj tip oboljenja veoma se retko sreće udružen sa trudnoćom. Karakteriše ga pojava povišenog procenta megaloblasta u koštanoj srži i makrocita u perifernoj krvi, kao i vrednost indeksa hemoglobina preko 1. Uzroci nastajanja ove vrste anemije su nedostatak folne kiseline i vitamina B12 u organizmu trudnice. Zato je za pojavu megaloblastične anemije samo retko odgovorna neadekvatna ishrana, a češće poremećaji u digestivnom traktu koji onemogućavaju pravilno iskorišćavanje ovih supstanci. Osim toga, u perifemoj krvi često postoji ieukopenija sa trombocitopenijom. Koštana srž je u hiperplaziji i sa povišenim procentom megaloblasta. Simptomi su slični simptomima hipohromne anemije, samo su izraženiji. Dijagnoza se postavlja na osnovu pregleda periferne krvi i koštane srži. Broj eritrocita sa znatnim procentom makrocita u celini je smanjen, a indeks hemoglobina povišen.
Lečenje se sprovodi davanjem folne kiseline i vitamina B12. Dobri rezultati postižu se i davanjem sirove crne džigerice, ali se ovaj način lečenja danas više ne koristi. Lečenje se sprovodi tokom cele trudnoće i nastavlja se u puerperijumu.
Hemolitičke i aplastične anemije retko se javljaju u trudnoći i za njih, kao i za već pomenute oblike malokrvnosti kod bremenitih žena, treba konsultovati hematologa i zajedno sa njim propisati terapiju i kontrolisati njen efekat.