Plućna hidatidoza je hidatidna bolest i javlja se svuda u svetu, a naročito u predelima poznatim po uzgajanju ovaca i to onda kada se čovek umetae u ciklus razvoja parazita, koji se odvija između psa i ovce.
Etiologija i patogeneza
Hidatidnu cistu u čoveka prouzrokuje larva pseće pantljičare, kojoj su za razvoj i održavanje potrebna dva domaćina: pas i ovca, odnosno njima srodne životinje. Bolest kod čoveka mogu da izazovu dve vrste ehinokokusa: Echinococcus granulosus i Echinococcus multilocularis, od kojih prvi zahvata i pluća a drugi napada prvenstveno jetru, pa ovom prilikom neće biti detaljno opisan.
Echinococcus granulosus ili Taenia echinococcus živi u tankom crevu psa ili srodne životinje (vuka, šakala, hijene i sl.) kao definitivnog domaćina. Jajašca parazita dospevaju, s izmetom, u spoljnu sredinu, gde mogu da prežive do četiri meseca. Ovca ili druga životinja (govedo, konj, svinja) pasući travu proguta jajašca iz kojih se u tankom crevu ovog prelaznog domaćina izlegu embrioni.
Oni dospevaju u portni krvotok pa se mogu zadržati i razvijati u jetri. Međutim, znatan broj dospeva, venskom krvlju, u pluća, gde se zadrži. Najmanji broj odlazi u veliki krvotok i ugnezdi se u drugim organima. Od embriona koji preživi dejstvo odbrambenih snaga organizma, postaje larva cističnog oblika, koja sporo raste i u kojoj se nalaze skoleksi, glavice budućih pantljičara. Životni ciklus parazita nastavlja se kada pas proguta zaražene organe sveže zaklanih životinja i u njegovim crevima izrastu odrasle pantljičare. Čovek se zarazi unošenjem zagadene hrane ili direktnim dodirom sa zaraženim psom na čijem telu i na njušci ima jajašaca ehinokokusa.
Razvoj primamih cista u telu čoveka odvija se na isti način kao u psa. One su obično lokalizovane u perifernim delovima plućanedaleko od pleure, najčešće u desnom donjem režnju. Učestalost plućne hidatidoze u humanoj ehinokokozi iznosi od 20 do 50% (prosečno 25%). Sekundama hidatidoza pluća može nastati rupturom hidatidne ciste iz susednih organa u pluća, mpturomplućne ciste u bronh, hematogenom diseminacijom iz drugih organa ili perforacijom pri operaciji.
Klinička slika
Sa kliničkog aspekta razlikuju se nekomplikovane i komplikovane hidatidne ciste pluća.
Nekomplikovane imamo kad su neoštećene plućne hidatidne ciste, unilateralne ili bilateralne, solitame ih multipne. Njihova veličina kreće se od nekoliko do 30 cm u prečniku. Uglavnom ne daju simptome i često se otkrivaju slučajno, pri rendgenološkim pregledima. Velike ciste pritiskaju na medijastinum i drugo plućno krilo i izazivaju dispneju. Ponekad izazivaju pritisak i bol u grudima. Ređe se javljaju hemoptizije i nadražajni kašalj.
Komplikovane hidatidne ciste pluća nastaju perforacijom hidatidne ciste u bronh ili pleuru. Perforacija u bronh praćena je jakim kašljem i iskašljavanjem bistre ili sukrvičave slane tečnosti u kojoj se mogu videti delovi ili cela membrana ciste. Perforacija u pleuru veoma je retka i praćena je težom dispnejom. Prilikom rupture ciste mogu se javitirazne imunobiološke reakcije-od svraba, urtikarije, proliva, Tahikardij e, astmatiformnog napada pa do anafilaktičnog šoka, koji je, srećom, veoma redak.
Ove reakcije nastaju zato što polupropustljiva membrana ciste dopušta prelaz antigena parazita iz hidatidne tečnosti u cirkulaciju i stvaranje antitela koja reaguju s antigenom naglo oslobođenim prilikom perforacije ciste. Posle rupture bolest može da dobije različit tok. Nekada dolazi do spontanog izlečenja srastanjem ispražnjene šupljine ili inkapsulacijom ostataka membrane, nalik na reakciju na strano telo. Nekada šupljina ostaje bez infekcije i ne daje simptome. Ipak je redovnija pojava razvitak plućnog apscesa na tome mestu.
Sekundama ehinokokoza pluća posle spontane rupture ciste i bronhogene diseminacije nije česta, i uočava se posle perioda od jedne godine ili duže. Tada se u perifemim delovima pluća nalazi veći broj cistapribližno iste veličine. Perforačiju ciste u pleuru prati nastanak pneumotoraksa, sa odgovarajućim simptomima. Dalji tok može se komplikovati empijemom i sekundamom ehinokokozom pleure, ako se odmah ne sprovede hirurško lečenje.
Dijagnoza
Nekomplikovane hidatidne ciste prepoznaju se na osnovu rendgenografskog nalaza homogene, jasno ograničene okruglaste senke (slika 1). Rendgenografija grudnog koša u dva pravca potrebna je da bi se odredila lokalizacija ciste. Razlikovanje ciste u donjem delu pluća od supfrenične ciste zahteva primenu dijagnostičkog pneumoperitoneuma. Ruptura ciste u pleuru praćena je slikom hidropneumotoraksa.
Kod plućne hidatidoze neophodno je i ispitivanje jetre ultrazvukom. U novije vreme koristi se i kompjuterizovana tomografija. Imunobiološke reakcije od koristi su u ograničenom broju slučajeva. Serološki testovi kod plućne hidatidoze znatno su ređe pozitivni nego kod hidatidnih cista jetre, koje imaju dužu evoluciju. Jedino su kod sveže perforisane hidatidne ciste serološki testovi pozitivni u 100% slučajeva. Indirektni imunofluorescentni metod pozitivan je u 88% bolesnika. Intradermalni test bio je mnogo primenjivan, ali je koristan u svega 32% slučajeva, dok istovremeno daje veliki broj lažno pozitivnih rezultata. Pregledom sputuma i pleuralnog izliva mogu se naći delovi hitinske membrane i skoleksi.
Kako se leči Plućna hidatidoza?
Hidatidne ciste pluća leče se isključivo hirurškom intervencijom. Ako je cista cela, vrši se enukleacija u celini, a zaostala šupljina zbrinjava se suturom bronhijalnih otvora i kapitonažom. Ako je deo plućnog parenhima uništen, on se podvrgava resekciji. Perforisane ciste se najčešće rešavaju takođe cistektomijom, pri čemu se hitinska membrana odstrani, zaostala šupljina očisti od raspadnih materija a zatim zašije kao što je opisano.
Hirurško lečenje recidiva hidatidne ciste pluća znatno je složenije i zahteva individualan pristup. Medikamentno lečenje primenjuje se kao dopuna hirurškoj intervenciji u slučajevima kada je došlo do rupture ciste, kako bi se smanjio rizik od nastanka sekundame hidatidoze.
Kao jedina terapija primenjuje se kod multipne hidatidoze, kada nije moguće sprovesti hirurško lečenje. Tada se daje mebendazol, ili noviji lek albendazol u dozi od 10 mg/kg dnevno u toku 8 do 12 sedmica. Terapijski ciklus može se ponoviti posle pauze od 14 dana.