Pretkomorsko treperenje (atrijalna fibrilacija, AF) je najčešće pretkomorska tahikardija. U osnovi poremećaja je nepravilan kružni tok električnih fenomena u pretkomorama koji provocira nejednaku, nehomogenu pretkomorsku depolarizaciju frekvencije 260-450/min, obično brže od 300/min. i označava potpunu električnu dezorganizovanost pretkomora. AV-čvor, svojim elektrofiziološkim karakteristikama štiti komore, tako da njihova fiekvencija obično ne prelazi 180/min.
Na EKG-u AF karakteriše nepravilna izoelektrična linija na kojoj se ne razaznaju tačno talasi P, dok su QRS-kom-pleksi normalne širine, nejednake visine i nejednako udaljeni jedni od dragih.
Nakon dužih razmaka između nonnalnih QRS-kompleksa i nailaska nove depolarizacije komora može doći do proširenjaQRS-kompleksa, obično po tipu bloka desne grane jer ona ima veću refiaktemost od leve grane (Ashmanov fenomen). Ukoliko postoje široki QRS-kompIeksi u AF treba razmišljati o eventualnom postojanju aberantnog puta (WPW-sindroma), koji anterogradno može u komore prevesti veliki broj impulsa.
Frekvencija komora od 30 do 60/min ukazuje na postojanje kompletnog srčanog blokau AF.Simptomi tokom AF odnose se na nedostatak atrijalne kontrakcije i hemodinamskog doprinosa od oko 25%, nejednako punjenje komore i obično brže frekvencije komora, a manifestuju se lupanjem srca, malaksalošću, gušenjem ili dekompenzacijom srca (edem pluća), vrtoglavicom, sinkopom i dr.
Staza krvi u pretkomori, posebno levoj, može dovesti do stvaranja tromba i sistemske embolije, što se posebno odnosi na reumatsku mitralnu manu, mitralnu stenozu, tako da 90% bolesnika sa mitralnom stenozom i sistemskom embolijom ima, u stvari, AF, pa je antikoagulantna terapija neophodna. Sklonost tromboembolijama kod AF je značajna ukoliko je oštećen miokard, ako je povećana leva pretkomora i kod starih osoba, pa iziskuje i primenu antikoagulantne, odnosno antiagregacione terapije.
Ukoliko akutno nastala AF indukuje kardiovaskulamu dekompenzaciju, iziskuje lečenje električnom kardioverzijom (sinhroni DC-šok), a ako se dobro podnosi leči se medikamentno, i to digitalisom, verapamilom, beta-blokatorima, antiaritmicima I ili m gmpe. Primenom ovih lekova obično se uspostavlja sinusni ritam, posebno kada se kombinuju sa digitalisom da se frekvencija komora najpre svede ispod 100/min, a potom dodaje antiaritmik, obično I grupe.
Kod hronične AF digitalis i/ili kalcijumski antagonisti ili beta-blokatori mogu održavati frekvenciju komora, a ukoliko se pokažu bezuspešnim može se izvršiti modifikacija AV-čvora radiofrekventnom parcijalnom ablacijom.