Makroglobulinemija (Waldenstromova makroglobulinemija) jeste maligno oboljenje limfoplazmocita koji stvaraju patološki imunoglobulin (IgM). Bolest se najčešće javlja u osoba preko 50 godina života, češće muškaraea nego žena. Bolest sporo progredira tokom niza godina, dajući simptome i znake u završnom stadijumu.
Makroglobulinemija (Waldenstromova makroglobulinemija) jeste maligno oboljenje limfoplazmocita koji stvaraju patološki imunoglobulin (IgM). Bolest se najčešće javlja u osoba preko 50 godina života, češće muškaraea nego žena. Bolest sporo progredira tokom niza godina, dajući simptome i znake u završnom stadijumu. Simptomi i znaci bolesti su uslovljeni velikom koncentracijom imunoglobulina IgM.
Etiopatogeneza. Uzrok bolesti nije poznat. Pretpostavlja se da za nastanak bolesti ima značajaporodična sklonost. U nekih bolesnika nađene su hromosomske anomalije.
Bujanje limfoplazmocita u hematopoeznim organimapraćeno je stvaranjem vehke količine imunoglobuhna (IgM). Limfoplazmociti prohferišu u kostnoj srži i potiskuju normalno hematopoezno tkivo. Zbog toga se javlja anemija, granulocitopenija i trombocitopenija. Makroglobulini povećavaju viskoznost krvi stvarajući hiperviskozni sindrom. Oni se vezuju za trombocite i činioce plazme uslovljavajući hemoragijski sindrom zbog trombocitopenije i hipokoagulabilnosti krvi. Imunoglobulini M izazivaju aglutinaciju eritrocita na niskim temperaturama, opstrakciju krvnih sudova eritrocitnim aglutinatima i hemohzu. Povećana viskoznost krvi može biti uzrok tromboza, naročito cerebralnih krvnih sudova. Proliferacija limfoplazmocita u limfnom sistemu uzrolcuje difuzno uvećanje limfaih žlezda i splenomegaliju.
Klinička slika. Bolest počinje postepeno sapojavom zamora, malaksalosti i gubitkom težine tela. Kasnije se mogu javiti znaci hiperviskoznosti i hemoragijskog sindroma, anemija, znaci insuficijencije kostne srži, uvećanje limfnih žlezda i slezine. Anemija nastaje zbog hemodilucije, hemolize, gubitka krvi i smanjenja eritrocitne mase usled potiskivanja normalne kostne srži patološkim hmfoplazmocitima. Hemoragijski sindrom je uslovljen trombocitopenijom zbog infiltracije kostne srži patološkim limfoplazmocitima, trombocitoastenijom usled oblaganja površine trombocita makroglobulinima i ometanja njihove fimkcije i smanjenom koagulabilnošću krvi zbog vezivanja IgM za činioce koagulacije. Hemoragijski sindrom se manifestuje krvarenjem iz nosa, gastrointestinalnog i genito-urinamog trakta, krvarenjem u CNS-u i retini.
Hiperviskozni sindrom nastaje zbogvehke koncentracije IgM paraproteina u krvnoj plazmi. Ovaj makroglobulin oštećuje cirkulaciju u retini, u CNS-u, gde uslovljava pojavu retinopatije i encefalopatije. Ukoliko makroglobulini imaju osobine krioglobuhna, uslovljavaju aglutinaciju eritrocita u mikrocirkulaciji, pojavu Raynaudovog fenomena i akrocijanozu. Pojava kongestivne srčane slabosti u bolesnika sa primamom makroglobulinemijom nije retka, dok je oštećenje biibrega i pored relativno čestog izlučivanja Bence-Jonseovih proteina mokraćom mnogo ređe nego u multiplom mijelomu. Osteolizne promene na kostima se takođe veoma retko javljaju. Insuficijencija kostne srži ispolj ava se pancitopenijom u perifemoj krvi (anemija, trombocitopenija i granulocitopenija sa čestim infekcijama).
Fizičkim pregledom bolesnika mogu se naći znaci anemije, hemoragijski sindrom, uvećanje limfnih žležda, slezine i jetre. U odmaklim stadijumima nalaze se znaci zastojne srčane insuficijencije i retinopatije.
Laboratorijski nalazi. U krvnoj slici nalazi se anemija razhčitog stepena, trombocitopenija i hipogranulocitoza. Kostna srž pokazuje znake infiltracije limfocitima, plazma-ćelijama, plazmocitoidnim limfocitima i nezrelim limfocitima. U serumu se nalazi monoklonski IgM obično u koncentraciji većoj od 15 g//. SE je vrlo visoka. Na histološkom preparatu limfhih žlezda vide se očuvana arhitektura i infiltracija ćelijama sličnim onima koje se nalaze u kostnoj srži.
Dijagnoza. Postojanje primame ma’kroglobulinemije utvrđuje se nalazom M-komponente (M-protein, IgM) u bolesnika sa odredenim anamneznim podacima i fizičkim nalazom. Drugi kriterijumi za dijagnozu su limfoplazmocitna infiltracija kostne srži, uvećanje limfnih žlezda i slezine.
Diferencijalna dijagnoza. Makroglobulinemiju treba razlikovati od hronične limfocitne leukemije, limfocitnog limfoma, plazmocitoma i bolesti teških lanaca.
Komplikacije. Najčešće komplikacije primame makroglobulinemije su krvarenje u gastro-intestinalnom traktu, učestale bakterijske infekcije, srčana insuficijencija i anemija izraženog stepena, encefalopatija i retinopatija.
Prognoza. Prognoza bolesti je različita, zavisno ođ vremenapostavljanja dijagnoze. U nekih bolesnika bolest se u vreme dijagnoze nalazi u odmaklom stadijumu i brzo se završava letalno. U drugih bolesnika bolest ima dug, blag tok. Bolest najčešće traje 4-5 godina.
Lečenje. Bolesnici sa blagom kliničkom slikom leče se simptomatski transfuzijama eritrocita u slučaju anemije i antibioticima u slučaju infekcija. Hiperviskozni sindrom leči se plazmaferezama. Pošto je IgM makromolekul i nalazi se intravaskulno, plazmafereze su efikasne. Od citostatika najčešće se koriste hlorambucil i ciklofosfamid u kombinaciji sa prednisonom. Hlorodeoksiadenozin je novi efikasan lek. Ovi lekovi smanjuju infiltraciju kostne srži limfoplazmocitima i snižavaju koncentraciju IgM u krvi.