Rezistencija VIII činioca koagulacije na aktivirani protein C udružena sa nastankom tromboze prvi put je opisana 1991. godine. Međutim, tri godine kasnije opisana je rezistencija V činioca koagulacije na aktivirani protein C (APC). Danas se smatra daje to najčešća nasledna trombofilija koja se javlja u oko 20-50% bolesnika sa venskim trombozama. Kod polovine bolesnika tromboze se javljaju pre 45. godine života. Međutim, rezistencija se može dokazati i kod starijih od 45 godina, kao i kod žena u toku trudnoće ili u toku upotrebe kontraceptiva.
Kako nastaje rezistencija na aktivirani protein C?
Rezistencija na aktivirani protein C nastaje zbog mutacije gena odgovomog za sintezu V činioca koagulacije, što prouzrokuje zamenu arginina na poziciji 506 sa glutaminom. Ovaj mutant V činioca, nazvan tip Leiden, nije u stanju da se inaktivira u prisustvu APC. Poremećaj se nasleđuje autosomno dominantno. U familijama sa rezistencijom na APC isti fenotip dokazan je u oko 50% ostalih članova. Prevalenca u opštoj populaciji za rezistenciju na APC je 2-7%. Tromboza je 10 puta češća u osoba sa rezistencijom na APC nego u bilo kom drugom poremećaju. Heterozigoti sa rezistencijom na APC su u manjem, a homozigoti u sličnom riziku od tromboze kao heterozigoti sa nedostatkom antitrombina III, proteina C ili S.
Bolest se najčešće manifestuje venskim trombozama u mlađem uzrastu. Retko se javljajuprepetnaeste godine a zatim je učestanost 2-4% godišnje. Do pedesete godine 50-70% bolesnika sa rezistencijom na APC dobije trombozu. Kod polovine bolesnika tromboza nastaje spontano dok je kod ostalih udružena sa hirurškom intervencijom, imobilizacijom, traumom, trudnoćom, porođajem ili oralnim kontraceptivima. Kod oko 60% žena kod kojih je tromboza nastala u trudnoći dokazana je rezistencija na APC.
Rezistencija na APC procenjuje se na osnovu količnika APTT u prisustvu aktiviranog proteina C i bez njega. Taj odnos je kod osoba sa rezistencijom na APC niži u odnosu na kontrolu.
Heterozigoti sa rezistencijom na APC bez lične i porodične anamneze o trombozi ili nekom drugom antikoagulantnom poremećaju treba da primaju profilaktički anfikoagulantnu terapiju samo u situacijama koje provociraju nastanak tromboze. Bolesnici sa trombozom i rezistencijom na APC leče se kao i ostali bolesnici sa trombofilijom. Homozigotni bolesnici i bolesnici sa dva i više genetska poremećaja treba da primaju preventivnu antikoagulantnu terapiju slobodnije i duže u rizičnim situacijama. Dugotrajna antikoagulantna terapija posle troinboze je opravdana.