Kod žene, kao i od muškarca, pre nego što se pređe na ginekološki pregled i druga ispitivanja radi ustanovljenja uzroka neplodnosti, uzima se detaljna anamneza. Pri tome treba proveriti javljanje prve i urednost i ostale karakteristike kasnijih menstruacija, kao i simptome nepravilne funkcije jajnika i ostalih žlezda sa unutrašnjim lučenjem, u prvom redu hipofize, nadbubrega i štitnjače.
Kod žene, kao i od muškarca, pre nego što se pređe na ginekološki pregled i druga ispitivanja radi ustanovljenja uzroka neplodnosti, uzima se detaljna anamneza. Pri tome treba proveriti javljanje prve i urednost i ostale karakteristike kasnijih menstruacija, kao i simptome nepravilne funkcije jajnika i ostalih žlezda sa unutrašnjim lučenjem, u prvom redu hipofize, nadbubrega i štitnjače. Isto tako, nužrio je saznati da li je bolesnica bolovala od zapaljenja unutrašnjih polnih organa, što može dovesti do njihove poremećene funkcije i do suženja ili potpune opturacije jajovoda. Važni su podaci i da li je bolesnica koristila i koja sredstva za kontracepciju, kao i kakav je njen polni život, odnosno koliko su uredni polni odnosi. Pri tome treba voditi računa da li je bolesnica imala polne odnose u vreme koje je optimalno za nastajanje začeća, odnosno u vreme na oko 14 dana pre očekivanja menstruacije u svakom menstruacionom ciklusu. Veoma važan podatak je i da li je bolesnica ranije već bila bremenita i da li se pri tome radilo o intrauterinoj ili vanmateričnoj trudnoći, o eventualnoj grozdastoj moli, kao i kako se prethodna trudnoća završila porođajem, spontanim pobačajem ili rnim prekidanjem. Ako je vršen ran prekid trudnoće, važno je znati ko ga je vršio, sama bolesnica, nestručno ili stručno lice, kao i u kakvim je uslovima prekid trudnoće urađen. Tek posle toga prelazi se na ginekološki i ostale preglede.
Uzroci neplodnosti žene pri palpatorno normalnim genitalnim organima najčešće su endokrine i opstrukcione prirode, ali i drugi, na prvi pogled sitni činioci, kao što je pojačana kiselost vaginalnog sadržaja, hronično zapaljenje sluzokože vagine, eventualno spermatocidno svojstvo cervikainog sekreta, preterana ili nepravilna rascepljenost spoljnog ušća materice, nepravilan i nepovoljan položaj materice. Da bi žena ostala bremenita pri normalnim seksualnim odnosima neophodno je da se na jajniku povremeno odigrava ovulacija, da oslobođena zrela jajna celija dospeva u jedan od jajovoda, koji treba da je prolazan celom svojom dužinom, te da dopusti prolaz spermatozoida do materične šupljine i njegovo spajanje sa zrelom jajnom celijom, a što se obično dešava u ampularnom delu jajovoda. Kod endokrinih poremecaja sa posledičnom hipoplazijom materice i amenorejom, odsustvo ovulacije ili nedovoljna hormonska priprema sluzokože materice za prijem oplođenog jajeta može da bude razlog steriliteta. Uzrok tome može biti nepravilna ili nedovoljna funkcija prednjeg režnja hipofize, nepravilna funkcija jajnika ili, pak, nerazvijenost materice i odsustvo cikličnih promena njene sluzokože. Opstrukcioni sterilitet posledicaje neprolaznosti jajovoda, najčešce posle zapaljenja njihove sluzokože izazvanog prethodnim nasilnim prekidanjem trudnoče. Veštački prekid trudnoče je vrio opasan, nepovoljno deluje na dalju plodnost žene jer veoma visok procenat neplodnosti prati prekidanje (naročito prve) trudnoće. Važnu ulogu u opstrukciji jajovoda i posledičnoj neplodnosti danas veliki broj autora pripisuje i tuberkulozi genitalnih organa žene. To naročito važi za latentne oblike tuberkuloze lokalizovane u prvom redu na jajovodima i na endometrijumu. Ovakvih oblika tuberkuloze ima naročito mnogo u zemljama gde je ova bolest još uvek dosta rasprostranjena. Latentni oblici tuberkuloze obično ne daju nikakve kliničke simptome, te se zato i ne dijagnostikuju ili protiču pod dijagnozom hroničnog adneksitisa i pai’ametritisa. Kako je sterilitet vrlo čest pradlac ovakvih oblika tuberkuloze, to se na tuberkulozu obično posumnja tek u toku traženja uzroka neplodnosti žene. Kao kod muškaraca, tako i kod žena ispitivanje pravih uzroka steriliteta i njegovo lečenje treba prepustiti specijalistima koji se naročito bave ovom problematikom. Neplodnost se, prema tome da li je žena ostajala bremenita ili nije, deli na sekundarnu i primarnu. 0 primarnom sterilitetu govori se kod žena koje nikad nisu bile gravidne, a o sekundarnom kod žena koje su bile trudne, rađale, pobacivale, ali posle svega toga više ne ostaju bremenite. Prognoza u pogledu uspeha lečenja neplodnosti je mnogo povoljnija kod sekundarnog nego kod primarnog steriliteta.
Kako insuficijencija ovarijalne funkcije može biti razlog neplodnosti i kod žena sa naizgled normalnim i redovnim menstruacionim ciklusima, kod svih sterilnih žena posle pregleda sperme muža treba pristupiti ispitivanju ovarijalne aktivnosti. U tom pogledu najvažnije je da se ustanovi da li postoji ili ne postoji ovulacija, odnosno da li je nedostatak ovulacije razlog neplodnosti. U tu svrhu koriste se praktični testovi ovulacije, opisani na drugom mestu. Od njih se najviše koriste merenje bazalne temperature, citohormonski pregledi vaginalnog sekreta, test papratizacije cervikalnog sekreta i endometrijalna biopsija. Danas se ovulacija ispituje i dokazuje pregledom pomoću ultrazvuka i celioskopijom. Da bi se kod određene žene utvrdilo odsustvo ovulacije, odnosno da je nedostatak ovulacije uzrok steriliteta, isputuje se više uzastopnih menstruacionih ciklusa, uz korišćenje više različitih testova za dokazivanje ovulacije. Tek ako svi testovi u više menstruacionih ciklusa budu negativni, mogu se izvesti pomenuti zaključci i preduzeti odgovarajuće terapijske mere. Danas se smatra da je nepostojanje ovulacije uzrok neplodnosti u 15-20% slučajeva.
U iznalaženju uzroka steriliteta danas se kod normalnog hormonskog stanja žene sve više koriste i pomoćne metode za ispitivanje prolaznosti jajovoda, stanja endometrijuma i pravilnosti materične šupljine. To su insuflacija ili produvavanje jajovoda, biopsija endometrijuma i histerosalpingografija. (Posle ispitivanja prolaznosti jajovoda i kvaliteta i promena šupljine i zida materice, ona se danas koristi u dijagnostici tuberkuloze ženskih genitalija, lokalizaciji mioma i karcinoma endocerviksa i korpusa, u dijagnostici proširenih vena male karlice, vanmaterične trudnoće itd.) Pored dijagnostičkog značaja, insuflacija i histerosalpingografija imaju i terapijsku vrednost, jer širenjem suženja na jajovodu i kidanjem eventualnih sraslina potpomažu u izvesnim slučajevima ponovnom uspostavljanju njihove prolaznosti. Veliki značaj u dijagnostici uzroka neplodnosti ima i celioskopija.
U lečenju steriliteta u upotrebi je i metoda veštačke inseminacije. Ova metoda može se koristiti u izvesnim slučajevima muškog steriliteta i kad su vaginalni sadržaj ili cervikalna sluz uzročnici propadanja spermatozoida i nemogućnosti oplođenja. U takvoj
situaciji, da bi se izbegli ovi spermatocidni faktori, spermatozoidi se zajedno sa spermom muža unose špricem i naročitom kanilom direktno u materičnu duplju žene. To se vrši u sredini ciklusa, pošto se testovima odredi vreme kad se odigrava ovulacija. U izvesnim zemljama vrši se veštačka inseminacija i spermom davalaca u slučaju da je kod muža ustanovljen apsolutan sterilitet. Kod nas korišćenje sperme davalaca zakonom nije regulisano zbog komplikovanih pravnih odnosa koji mogu da nastupe u pogledu prava očinstva ako žena ostane bremenita. Da bi se to izbeglo, u zemljama gde se ova metoda koristi obično se ne daje sperma jednog davaoca, već se za to koristi koktel načinjen od sperme više davalaca, u koji se stavlja takođe i sperma muža, čak i onda kada je jasno da je on apsolutno neplodan. Pritom se, u slučaju heteroinseminacije, mora voditi računa o psihičkim, zdravstvenim i fizičkim kvalitetima davalaca sperme, kao i o apsoiutnoj diskreciji, odnosno o anonimnosti kako davalaca, tako i primalaca sperme. Zbog mogućnosti prenošenja spermom HIV virusa, uzročnika AIDS-a na primaoca, davaoci sperme moraju biti ispitani i u tom pogledu. Takođe treba izvršiti i genetska ispitivanja davaoca.