Benigna hiperplazija prostate ili periuretralni adenom su nazivi zasnivani na histološkom karakteru, mestu i poreklu uvećanja prostate. Pošto u ovom procesu postoji umnožavanje, a ne samo uvećavanje žljezdastog tkiva prostate, to je ovo oboljenje prenominirano u benignu hiperplaziju prostate.

Javlja se kod 30-40% ljudi iznad 50 godina života. Retencione smetnje se ispoljavaju samo kod polovine muškaraca sa ovim oboljenjem.

Prostata se ne razvija kod ranih kastrata do 20. godine ili kod anorhične djece. Kastracija muškaraca sa razvenim sekundarnim seksualnim osobinama izaziva atrofiju prostate. Benigna hiperplazija prostate se može kauzalno povezivati sa hormonskim funkcionalnim promenama u testisima, koje nastaju u petoj i šestoj deceniji života. Starenjem počinje da se smanjuje produkcija androgena u Leidigovim ćelijama, a povećava inkrecija estrogena u Sertolevom sincicijumu. Ovi endokrini disbalansi mogu etiološki uslovljavati povećanje prostate.

Socijalno stanje, način života i seksualne aktivnosti muškaraca ne utiču na učestalost javljanja ovog oboljenja. Od benigne hiperplaze prostate mogu patiti askete i seksualni apstinenti, kao i haremski satiri.

Uvećana prostata obuhvata suprakolikularni dio zadnje uretre. Često prostatični lobusi, naročito srednji, prominiraju u mokraćnu bešiku. Usled supratrigonalnog rasta benigne hiperplaze prostate, u nekim slučajevima ureteri bivaju pritisnuti i uzdignuti, izazivajući dilataciju i stazu gornjih mokraćnih puteva, sa konsekutivnim oštećenjem renalne funkce.

Prostata ne sužava uretru nego je deformiše, spljoštava, krivi i izdužuje. Veličina prostate ne mora biti srazmerna kliničkim smetnjama. Mala hiperplazija prostate sa izraženim medijalnim režnjem, koji pri mikciji djeluje poput ventila na unutrašnji otvor uretre, češće, brže i potpune izaziva retenciju mokraće nego znatno uvećani ali paralelno usmereni i simetrični lateralni lobusi, koji ne inkurviraju i samo djelimično komprimiraju uretru.

Klinički znaci

Benigna hiperplazija prostate dugo vremena može ostati asimptomatska. Osnovni znaci sa kojima počinje i progredira ova bolest ispoljavaju se nikturijom, dizurijom, iznenadnim nagonom za mokrenjem, slabljenjem mlaza i pojavom rezidualnog urina. Snažnim kontrakcijama funkcionalno hipertrofiranog detruzora godinama se mogu savladavati otpori na vratu bešike i obezbjeđivati potpuna pražnjenja mokraćne bešike. U kasnijem toku bolesti urinarne smetnje postaju sve izražene.

Noćne mikce su brojne, čekanje na prvi mlaz duže, a napinjanje trbušne muskulature, u cilju kompletne derivace urina, sve neophodne. Mlaz ne paraboloidan nego sve slabiji i kraći, da bi se na kraju mokrenja završavao curenjem u kapima. U daljoj progresiji bolesti povećava se količina reziduuma mokraće sve do distenze bešike. U tom stadijumu može da se razve inkontinencija, usled prepunjenosti bešike, kao i bubrežna insuficencija.

Kompletna retencija mokraće, praćena nepodnošljivim tegobama tjera bolesnika na traženje neodložne medicinske pomoći.

Osnovna dijagnostika benigne hiperplaze prostate se oslanja na pregledu prostate i merenju količine mokraće zaostale posle mokrenja i drugim urološkim metodama ispitivanja. Digitalnom rektalnom palpacijom dobija se uvid o veličini, obliku, položaju, konzistenciji prostate i njenom odnosu prema okolnim tkivima i organima. Ultrazvukom se dobijaju detaljni i precizni podaci o osobinama prostate, na osnovu kojih se može vrsiti izbor načina lečenja.

Ultrazvučni pregled prostate se obavlja transabdominalnim, transrektalnim ili transuretralnim uvođenjem eho-sonde.

Neagresivno merenje rezidualne mokraće ehosonografijom sve vise istiskuje dijagnostičku kateterizaciju besike jer se isključuje mogučnost provociranja jatrogene urinarne infekce. Urografija sa descendentnom cistografijom i mikcionom uretrografijom pruža neophodne podatke o anatomskim i funkcionalnim odlikama urotrakta, na osnovu kojih se donosi optimalno rjesenje o metodologiji tretmana benigne hiperplaze prostate.

Prema potrebi, ova ispitivanja se mogu nadopuniti endoskopskim i radioizotopskim pregledima.

Benigna hiperplazija prostate Tretman

Prostatektomija je najbolja metoda u lečenju ovog oboljenja. Prema pristupu može biti transvezikalna, retropubična i transuretralna. Zbog čestih postoperativnih inkontinencija i impotencija, kao i anatomski nepovoljnog pristupa, perinealna prostatektomija je praktično napustena.

Prednosti koje pruža transuretralna elektroresekcija prostate doprinele su da se danas 80-90% svih operacija prostate provode ovom metodom. Intraoperativne i postoperativne komplikace, kao i mortalitet, znatno su manji nego kod otvorenih prostatektomija.

Ova metoda je indikovana i kod početnih urinarnih smetnji prouzrokovanih benignom hiperplazijom prostate, u relativno mlađih bolesnika. Transuretralne resekce prostate ne treba da traju duže od jednog sata, zbog mogučnosti nastanka TUR-sindroma, usled hiperhidreme. Iz tih razloga se ne preporučuje radikalno odstranjivanje velikih prostata, sa tkivnom masom iznad 50-60 g. transuretralnim pristupom.

Krioterapija u tretmanu benigne hiperplaze prostate, i pored djelimičnih uspjeha, ne ulazi u siru primenu.

Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Powered By
Best Wordpress Adblock Detecting Plugin | CHP Adblock