Citomegalovirusna infekcija (CMV) je virusna infekcija koja retko prolazi zapaženo. Virus koji izaziva ovu bolest pripada porodici herpes virusa i kao drugi herpes virusi, ostaje neaktivan u organizmu neko vreme pa se potom aktivira.

Sinonimi: 
– CMV
– Citomegalična inkluziona bolest
– Inkluziona bolest gigantskih ćelija
– Humana citomegalovirusna infekcija
– Bolest pljuvačnih žlezda, CMV tip
 
Podela citomegalovirusne infekcije: 
– Stečena citomegalovirusna infekcija
– Kongenitalna citomegalovirusna infekcija
– Postperfuzioni sindrom
 

Uopšteno o ovoj bolesti

Citomegalovirusna infekcija (CMV) je virusna infekcija koja retko prolazi zapaženo. Virus koji izaziva ovu bolest pripada porodici herpes virusa i kao drugi herpes virusi, ostaje neaktivan u organizmu neko vreme pa se potom aktivira. CMV uglavnom pogađa decu. Procenjuje se da je do tridesete godine života oko polovine stanovništva SAD-a preležalo ovu infektivnu bolest. Virus se može preneti sa inficirane trudnice na plod. 
Razlikuju se tri kliničke forme citomegalovirusne infekcije. 
CMV inkluziona bolest novorođenčeta, koja može varirati od infekcije sa blagim simptomima do infekcije sa ozbiljnim posledicama po jetru, slezinu i centralni nervni sistem, sa mogućim poremećajima u razvoju.
Akutna stečena citomegalovirusna infekcija, koja je slična infektivnoj mononukleozi, i karakeriše se povišenom temperaturom, groznicom, opštom slabošću i bolovima u zglobovima (atralgije) i mišićima (mialgije). 
Citomegalovirusna infekcija kod imunokompromitovanih osoba, na primer kod osoba koje imaju HIV infekciju ili su imale transplantaciju organa. Ove osobe imaju povišen rizik za nastanak infekcija oka (CMV retinitis), gastrointestinalnu infekciju i encefalitis. 
 

Znakovi i simptomi 

Većina zaraženih citomegalovirusom (dece i odraslih) ne pokazuje nikakve simptome. Kada se ipak simptomi razviju, mogu varirati od vrlo blagih do vrlo ozbiljnih. Među 10-20% koji razviju simptome, to mogu biti simptomi poput prisustva virusa u urinu ali i opasna stanja poput hemoragične anemije, oštećenja jetre i centralnog nervnog sistema. 
Novorođenčad sa infekcijom citomegalovirusom obično na rođenju imaju malu telesnu težinu i razvijaju groznicu, visoku temperaturu, hepatitis sa žuticom, i hemoragične manifestacije kao što je purpura. Hepatosplenomegalija (uvećanje jetre i slezine), trombocitopenija (smanjen broj trombocita u krvi), horioretinitis (zapaljenje horoidee i retine), mikrocefalija (mala glava) i kalcifikacije oko moždanih komora mogu biti prisutne. Uz to, mogu javiti i psihomotorna retardacija (nedovoljna razvijenost motorne i psihičke komponente), spastična diplegija (spastična paraliza na obe strane tela), slepilo, gluvoća i napadi. Kod neke dece, iako neprimetna, ova infekcija kasnije u životu može izazvati poremećaje sluha. 
Stečena citomegalovirusna infekcija obično prolazi asimptomatski. Akutna bolest sa povišenom temperaturom i groznicom, citomegalovirusnom mononukleozom ili citomegalovirusnim hepatitisom može biti posledica nekog medicinskog tretmana ili spontanog kontakta sa ovim virusom.
Postperfuzioni sindrom nastaje dve do četiri nedelje nakon transfuzije krvi koja je kontaminirana citomegalovirusom. Ovaj sindrom se karakteriše visokom temperaturom koja traje dve do tri nedelje, različitim stepenima hepatitisa sa ili bez žutice, karakterističnim atipičnim limfocitima koji podsećaju na infektivnu mononukleozu, i povremenim svrabom. Kod imunokompromitovanih osoba – osoba sa nekim malignitetom i osoba koje primaju imunosupresivnu terapiju može doći do stvaranja plućnih, gastrointestinalnih i bubrežnih komplikacija. Ovo je od značaja kada su u pitanju pacijenti kod kojih je obavljena transplantacija organa, naročito bubrega.
Citomegalovirusni retinitis se javlja kod osoba sa poremećenom funkcijom imunog sistema – osoba koje boluju od HIV infekcije, osoba koje primaju citotoksičnu hemoterapiju ili su na dugotrajnoj imunosupresivnoj terapiji. Mogu se javiti zamagljen vid, progresivni gubitak vida, i defekt u vidnom polju na jednom ili oba oka (skotomi). 
 

Uzrok citomegalovirusne infekcije

Citomegalovirusnu infekciju izaziva humani cytomegalovirus. Oni predstavljaju grupu infektivnih agenasa koji su srodni herpes virusima. Kao herpes virusi, mogu biti neaktivni u organizmu dugi niz godina (latentni oblik).
 

Ugrožena populacija

Najbrojnija ugrožena populacija jesu deca koja idu u vrtić. Postoji podatak da je 60% dece koja boravi u vrtiću pozitivna na ovaj virus, dok je virus među decom koja ne idu u vrtić prisutan u manjem broju, kod 20% te dece. Ukoliko trudnica ima aktivni oblik ove infektivne bolesti, mogu se dogoditi fatalne posledice po plod, jer ovaj virus spada u teratogene agense. Prema podacima, 87% ove dece razvija komplikacije. Gubitak sluha zabeležen je kod 31% dece, dok 62% ima neki oblik mentalne retardacije. 
Perinatalna CMV infekcija je česta. Dešava se kod 8-13% zdrave novorođene dece u SAD, i 14-18% prevremeno rođene dece. Novorođenčad rođena u terminu često nemaju simptome, i imaju niži rizik od razvijanja komplikacija. Međutim, simptomi se obično razvijaju kod prematurusa i terminske dece sa nekom drugom bolešću, a to su pneumonija, hemolitička anemija, trombocitopenija i groznica. 
 

Povezani poremećaji

Infekcija citmogelavirusom slična je infekcijama herpes virusima. 
 

Terapija

Ova infekcija se ne može izlečiti, ali se simptomi lekovima mogu kontrolisati. Lekovi koji sprečavaju pogoršanje infekcije su ganciklovir i drugi nativirusni lekovi. Ovi lekovi se daju intravenski, i terapija traje duži vremenski period. Ganciklovir tablete se primenjuju kod infekcija oka. 
Takođe, ganciklovir se hirurškim putem može plasirati intravitrealno i tako se obezbediti dugotrajno oslobađanje leka u strukture oka. Ovaj vid terapije obezbeđuje oslobađanje leka 3-6 meseci a nakon toga se procedura treba ponoviti. 
CMV infekcije koje se dešavaju kod transplantacije organa leče se citomegalovirusnim intravenskim humanim imunoglobulinima (CMV IVIG). Takođe, ovaj vid terapije se treba koristiti i u preventivi kod osoba sa transplantiranim organima. 
 
Izvor: www.rarediseases.org 
Autor: dr Magdalena Nikolić, doktor opšte prakse