Haim-Munk sindrom je redak genetski poremećaj koga karakterišu crvene, zadebljane ljuspaste mrlje na dlanovima i stopalima (palmoplantarna hiperkeratoza), učestale gnojne infekcije kože, hipertrofija noktiju, onihogripoza, i degeneracija desni – parodontoza, koja neretko dovodi do gubitka zuba. Dodatno, javljaju se ravna stopala (pes planus), dugi, vitki, vretenasti prsti. Bolest se nasleđuje autozomno recesivno.
Sinonimi: HMS, Keratoza palmoplantaris sa parodontopatijom i onihogripozom
Uvod
Haim-Munk sindrom je redak genetski poremećaj koga karakterišu crvene, zadebljane ljuspaste mrlje na dlanovima i stopalima (palmoplantarna hiperkeratoza), učestale gnojne infekcije kože, hipertrofija noktiju, onihogripoza, i degeneracija desni – parodontoza, koja neretko dovodi do gubitka zuba. Dodatno, javljaju se ravna stopala (pes planus), dugi, vitki, vretenasti prsti. Bolest se nasleđuje autozomno recesivno.
Znakovi i simptomi
Haim-Munk sindrom se karakteriše razvojom suvih ljuspastih zadebljanih crvenih mrlja na koži dlanova i stopala – palmoplantarna hiperkeratoza. Te promene se javljaju u ranom detinjstvu, najčešće od prve do pete godine života. Međutim, u nekim slučajevima, hiperkeratoza može biti prisutna već na rođenju (kongenitalna). Ove mrlje obično su ograničene na donje strane ruku i stopala, ali vremenom se mogu proširiti na kolena i laktove. Retko, zahvaćeni su gornji delovi ruku i stopala, kapci, usne, obrazi. Pacijenti često imaju ponavljajuće infekcije koje su gnojne (piogene).
Kod pacijenata sa ovim sindromom, zubi se normalno formiraju, međutim, većina tokom života razvije hroničnu ozbiljnu upalu i degeneraciju desni – gingivitis i parodontoza. Obično su pored desni zahvaćene i zglobovi i kosti koji podržavaju zube. Zubi su skloni ispadanju, desni su crvene, otečene, krvare. Usna duplja cela je upaljena, dolazi do otoka regionalnih limfnih čvorova – regionalna adenopatija. U desnima se često formiraju džepovi tkiva, što stvara podložnost za ponavljajuće bakterijske infekcije. Bez odgovarajućeg lečenja, većina trajnih zuba može se izgubiti već oko 16.godine života.
U većini slučajeva, pacijenti sa Haim-Munk sindromom pokazuju uvećanje (hipertrofiju) prstiju i noktiju, što dovodi do zakrivljenost prstiju prema unutra. Većina obolelih ima ravna stopala (pes planus), i abnormalno duge, vitke, vretenaste prste (i šake i stopala) – arahnodaktilija.
Dodatno, mnogi često osećaju peckanje, zmarce, i drhtanje, zbog nedostatka normalnog protoka krvi kroz prste kada su izloženi hladnoći – Raynaudov fenomen. Koštano tkivo na krajevima prstiju šake i stopala može da propada – akroosteoliza. Neretko, dolazi do destruktivne upale zglobova – artritis.
Uzroci bolesti
Haim-Munk sindrom nasleđuje se autozomno recesivno. Genetske bolesti određene su kombinacijom gena za određenu osobinu, koja se nalazi na hromozomima koji se nasleđuju od oca i majke. Recesivni genetski poremećaji nastaju kada pojedinac od oba roditelja nasledi isti mutirani gen, za istu osobinu. Ako pojedinac nasledi jedan normalan gen, i jedan izmenjeni gen (nosilac poremećaja), osoba će biti samo nosilac bolesti, ali neće ispoljavati simptome. Rizik da dva roditelja (nosioca), prenesu mutirani gen na dete, i da ono oboli, iznosi 25%, za svaku trudnoću. Rizik da se rodi dete koje će biti samo prenosilac bolesti je 50%. Šansa da dete dobije „normalne“ gene od oba roditelja, i bude genetski „zdravo“ za određeni poremećaj, iznosi 25%. Rizik je isti za oba pola.
Genetska analiza pacijenata sa ovim sindromom, i njihovih srodnka, pokazuje mutaciju gena (katepsin C – CTSC) smeštenog na dugom kraku hromozoma 11. (Hromozomi su makromolekuli koji su prisutni u jedru ćelija, i koji nose genetske informacije (DNK) za svakog pojedinca).
CTSC gen kontroliše proizvodnju enzima (lizozomalnu proteazu) poznatog kao “Katepsin C”. Takođe, pokazano je da igra važnu ulogu u diferencijaciji ćelija epitela koje formiraju zaštitni sloj kože. Mutacija gena CTSC rezultira smanjenim nivoom katepsina C ili njegovom neispravnom funkcijom.
Istraživači su takođe otkrili da određene mutacije ovog gena mogu izazvati Papillon-Lefevre sindrom, koji se ispoljava slično kao Haim-Munk.
Populacije pod rizikom
Haim-Munk sindrom jednako pogađa i muškarce i žene. Bolest je prvi put identifikovana 1965.godine, među članovima jevrejske porodice (rodom) u Kočiju (Indija). Od tada, sindrom je opisan kod više od 50 pacijenata u nekoliko multigeneracijskih jevrejskih porodica u Kočiju. Zbog toga, sindrom se nekad naziva i “Koči jevrejski poremećaj” (Cochin Jewish disorder).
Slični poremećaji
Simptomi sledećih poremećaja mogu biti slični simptomima Haim-Munk sindroma. To je korisno znati zbog precizne dijagnoze, i diferencijalne dijagnoze.
- Papillon-Lefevre sindrom je redak genetski poremećaj koji se karakteriše razvojom suvih ljuspastih mrlja na dlanovima ruku i stopala – palmoplantarna hiperkeratoza, i čestim upalama i oštećenjem desni, koje dovodi do propadanja i ispadanja zuba. Javljaju se i rekurentne gnojne infekcije kože, abnormalnosti noktiju, prekomerno znojenje. Sindrom se nasleđuje autozomno recesivno. Mutacije ovog sindroma, povezuju se sa Haim-Munk sindromom.
- Schopf-Schulz-Passarg sindrom je redak genetski poremećaj kod koga je koža suva, ljuspasta, najviše na dlanovima i stopalima. Karakteristični su i krti, lomljivi nokti, i razvoj cisti na kapcima. Dolazi do preranog gubitka mlečnih zuba, neki stalni se nikad ne razviju, neki rano ispadaju. Takođe, tipičan je nedostatak dlaka na telu, i u predelu glave. Sindrom se nasleđuje autozomno dominantno.
- Kongenitalna pahionihija (Jadassohn-Lewandowsky sindrom) je redak genetski poremećaj koji se karakteriše crvenilom, suvoćom kože dlanova i stopala, prekomernim rastom i malformacijama noktiju. Dodatno, na rođenju (neonatalno) postoje zubi. Postoji gubitak kose, prekomerno znojenje, promuklost, insuficijencija RESP sistema. Često je prisutna mentalna retardacija. Sindrom se nasleđuje autozomno dominantno.
- Mljetska bolest (Mal de Meleda) je izuzetno redak nasledni kožni poremećaj koga karakteriše spor, progresivni razvoj, suvih, gustih mrlja na dlanovima ruku i stopalima (palmoplantarna hiperkeratoza). Koža može biti neobično crvena (eritem), i ljuspasta. Obolela deca mogu ispoljavati različite abnormalnosti noktiju, prekomerno znojenje (hiperhidroza) povezano sa neprijatnim mirisom, i u nekim slučajevima, razvoj malih, čvrstih, podignutih lezija na koži – lihenoidni plakovi. Raspon i težina simptoma variraju od slučaja do slučaja. Bolest se nasleđuje autozomno recesivno.
Postoji još nekoliko drugih poremećaja koji zahvataju kožu, i koji se ispoljavaju slično kao Haim-Munk sindrom. Tu spadaju psorijaza, epidermolizna hiperkeratoza, i neki oblici ektodermalne displazije.
Dijagnoza bolesti
Dijagnoza ovog sindroma može se potvrditi detaljnom kliničkom procenom koja uključuje detaljnu anamnezu pacijenta, i identifikaciju karakterističnih fizikalnih nalaza. U nekim slučajevima, nepravilnosti na koži, gde spadaju crvne ljuspaste mrlje (hiperkeratoza) na dlanovima i stopalima mogu se primetiti već na rođenju. U većini slučajeva, Haim-Munk sindrom ne može se lako razlikovati od ostalih poremećaja sa sličnim promenama na koži, sve dok upala i degeneracija tkiva usne duplje (parodontoza) ne postanu očigledni. Ovo se obično događa između treće i pete godine života.
Pored toga, precizna identifikacija kliničnih znakova je neophodna, da bi se Haim-Munk sindrom razlikovao od Papillon-Lefevre sindroma. Ovde spadaju abnormalan rast i izgled noktiju (onihogrifoza), neobično dugi i vitki (vretenasti) prsti (arahnodaktilija), pojačana osetljivost prstiju na hladnoću, gubitak koštanog tkiva u prstima (akroosteoliza), ravna stopala (pes planus).
Terapija
Lečenje se simptomatsko i suporativno (podržavajuće).
Tretman Haim-Munk sindroma usmeren je na specifične simptome. Neophodni su koordinisani napori tima specijalista. Pedijatri, hirurzi, dermatolozi, stomatolozi, parodontolozi, ortopedi, i svi drugi zdravstveni radnici moraju sistemski i sveobuhvatno da planiraju lečenje obolelog deteta.
Lekari moraju pažljivo pratiti pacijenta, da bi sprečili i osigurali ranu identifikaciju infekcije. Ako dođe do infekcije, primenjuje se antibiotska terapija.
Ostvaren je ograničen uspeh u lečenju pridruženih abnormalnosti kože. U nekim slučajevima, za ublažavanje promena na koži koriste se hirurški tretmani. Takođe, neophodno je nositi odgovarajuću obuću, pogotovo osobe koje imaju ravna stopala. Prikladna zaštitna odeća isto tako može ublažiti nelagodnost koja nastaje prilikom izlaganja niskim temperaturama.
Izvor: NCBI, RareDiseases.org
dr Katarina Milisavljević