Akutni pijelonefritisi su bakterijske infekcije, koje se istovremeno odvijaju u bubrežnom tkivu i na urotelu mokraćnih puteva. Pretežno su zahvaćeni renalni intersticijum i pijelo-kalicijelni endotel na jednom ili oba bubrega. Češće se javljaju nego sva druga urološka obolenja zajedno. Najčešće su izazvani koliformnim enterobakterijama, renotropnog tipa. Infekcija se širi uzlazno, od donjih ka gornjim mokraćnim putevima i bubrežnom tkivu. Bakterijska ascenzija je moguća kod organski ili funkcionalno poremećene peristaltike uretera, kao i zbog mogućeg djelovanja endotoksina bakterija na motilitet morfološki normalnih gornjih mokraćnih puteva.
Pelonefritis izazvan hematogenom infekcijom je mnogo ređi i obično se javlja kod anergičnih bolesnika.
Za nastajanje, razvoj i tok pijelonefritisa značajne su anatomske ili funkcionalne, urođene ili stečene mane ili poremećaji na mokraćovodnom sistemu, praćene stazom urina.
Budući da se dobar deo urološke patologe odnosi na opstruktivne uropate, sa poremećajima u derivaciji urina, to se takva patološka stanja često komplikuju pijelonefritičkim procesima. Kongenitalne malformace, urolitijaza, neurogena bešika, urodinamski poremećaji i drugi procesi koji otežavaju normalnu eliminaciju mokraće inkliniraju pelonefritičkim komplikacijama.
Jatrogeni pelonefritisi su posledice transuretralnih endoskopskih, dijagnostičko-terapeutskih zahvata, kompromitovanih urinarnim infekcijama.
Hronični pelonefritis se može razviti kao recidiv ili produženje neizlečenog akutnog pelonefritisa, ili se od početka ispoljava oligosimptomatski sa protrahiranim tokom i opsežnim oštećenjima parenhima. Dijagnoza se povremeno postavlja kasno, u fazi renalne insuficence.
Mikroapscesi rasuti po bubregu, praćeni su hematogenim putem iz udalenih supurativnih žarišta, piogenim klicama, najčešće stafilokokom, ređe streptokokom. Pravovremena primena antibiotika suzbija apscedirajuće procese u organizmu, uključujući i njihove septičke metastaze u bubregu.
Renalni karbunkul je purulentni proces koji nastaje uvećavanjem i konfluiranjem manjih apscesa. Rijetko se javlja, pretežno kod dijabetičara.
Perinerfritičke gnojne infekce u perirenalnom masnom tkivu nastaju hematogenim putem ili ekscentričnom ekspanzijom supurativnog procesa iz bubrega.
Kod otvorenih povreda lumbalne rege, infekcija može biti unesena iz spoljne sredine i izazvati pararenalnu flegmonu ili apsces.
Papilarna nekroza se dovodi u vezu sa abuzusom analgetika, posebno fenacetina, dijabetesom i ascendentnim propagiranjem infekce. Ishemička nekroza renalnih papila može biti izazvana narušavanjem hemodinamike vulnerabilnih sudova donjeg nefrona sa hidrostatskim pritiskom, provociranim urinarnom stazom