Sinonimi
Akampomelična kampomelična displazija, kampomelična displazija, kampomelični patuljast rast, sindrom mutacije SRY-Box 9, SOX9 gena, CMDI
Šta je kampomelični sindrom?
Kampomelični sindrom predstavlja retko kongenitalno, odnosno urođeno oboljenje, koje se karakteriše mnogobrojnim anomalijama: savijenim dugim kostima ekstremiteta, pogotovo tibije (kost potkolenice), mnogobrojnim anomalijama lica, rascepom nepca, poremećajima skeleta – pogotovo kosti ramene i karlične regije i prisustvom jedanaest pari rebara, umesto anatomski normalnih dvanaest pari. Zahvata i druge organe. Prisutna je nerazvijenost traheje (dušnika), nekada čak i smetnje u razvoju i nepotpuna razvijenost genitalija kod muških osoba.
Koji su uzroci nastanka ovog sindroma?
Ranije pretpostavke su bile da se ovo oboljenje nasleđuje kao autozomno – recesivno oboljenje, ali su se iste pokazale netačnim. Genetičari su postavili dve teorije: prva je da postoji mutacija SOX9 gena na hromozomu 17, a druga da je prisutan poremećaj regulacije ovog gena koji ponekad nastaje zbog translokacije gena na hromozomu 17. Sadašnja pretpostavka je da se kampomelični sindrom nasleđuje autozomno – dominantnim putem. Bilo je slučajeva da se oboljenje se javljalo kod dece, dok su roditelji bili zdravi. Uzrok ovoga može biti takozvani gonadni mozaik: jedan roditelj sadrži mešavinu jajnih ćelija (majka)/spermatozoida (otac) sa normalnim i abnormalnim SOX9 genima. Rezultat toga je da jedan ili više potomaka mogu naslediti mutaciju ovoga gena i ispoljiti ovo oboljenje, dok roditelj nema simptome i znake oboljenja.
Kada govorimo o genetskim oboljenjima, ona su određena kombinacijom gena za odredjenu osobinu (u ovom slučaju oboljenje), koji se nalaze na hromozomima nasleđenim od roditelja.
Recesivna genetska oboljenja nastaju kada jedinka nasledi abnormalne gene za istu osobinu i od jednog i od drugog roditelja. Dakle neophodna su dva ’’obolela’’ gena, da bi se oboljenje ispoljilo. Ako jedinka nasledi jedan normalan i jedan ’’oboleli’’ gen, ta jedinka će biti nosilac oboljenja, ali bez ispoljavanja simptoma i znaka. Ukoliko su roditelji nosioci ’’obolelog’’ gena i oboje ih prenesu na potomak, verovatnoća da se oboljenje pojavi kod potomka iznosi 25% sa svakom trudnoćom. Mogućnost da potomak bude samo nosilac obolelog gena, bez ispoljavanja simptoma iznosi 50% sa svakom trudnoćom. Verovatnoća da dete ne nasledi oboleli gen i da genetski bude zdrava jedinka iznosi 25%. Verovatnoća je ista i za jedinke muškog i ženskog pola.
Oboljenja koja se prenose dominatnim putem su oboljenja za koje je neophodno da samo jedan ‘’oboleli’’ gen roditelja bude prenešen na potomak (dakle ne mora od oba roditelja) i da se ispolji kao oboljenje. Oboleli gen može da se nasledi ili od oca ili od majke, ili da nastane kao rezultat novonastale mutacije. Verovatnoća za prenošenje ’’obolelog’’ gena sa roditelja koji je nosilac iznosi 50% za svaku trudnoću, bez obzira na pol potomka.
Koji su znaci i simptomi kampomeličnog sindroma?
Kao što je već prethodno navedeno, karakteriše se savijanjem dugih kostiju ekstremiteta, pogotovo donjih. Nedostaje jedan par rebara, te umesto dvanaest pari, prisutno je jedanaest pari rebara. Kosti ramenog i karličnog pojasa mogu biti nerazvijene. Lobanja može biti uvećana, izdužena i uža. Lice može delovati zaravnjeno, sa isturenim nozdrvama, visokim čelom, malom bradom i rascepom nepca. Novorođenčad i odojčad zbog toga mogu imati problema sa regurgitacijom, odnosno vraćanjem hrane kroz nos, što posledično dovodi do povećanog rizika za nastanak infekcije srednjeg uha i respiratornog distres sindroma.
Respiratorni distres sindrom predstavlja najozbiljniju komplikaciju kampomeličnog sindroma. Usled nedostatka jednog para rebara- grudni koš je nedovoljno razvijen, te zbog toga pluća nemaju dovoljno prostora za adekvatan razvoj, pa samim tim i normalnu funkciju.
Drugi simptomi koji se mogu javiti kod odredjenih pacijenata koji boluju od kampomeličnog sindroma su dislokacija kukova, kriva stopala, deformisani vratni i grudni pršljenovi i abnormalnosti bubrega i srca.
Kod nekih osoba može se javiti neusklađenost ‘’genetskog pola’’ sa izgledom osobe – genetski su osobe muškog pola, ali imaju ženske polne organe.
Ko oboleva od kampomeličnog sindroma?
Kampomelični sindrom je retko oboljenje za koje se pretpostavlja da pogađa dva puta više ženske osobe. Međutim, ovaj broj nije pouzdan, obzirom da kod njih može biti prisutno ’’neslaganje pola’’ i da usled toga, genetski muške osobe budu identifikovane kao ženske zbog prisustva ženskih polnih organa. Do sada je u celom svetu registrovano svega oko 100 pacijenata sa ovim oboljenjem.
Slična oboljenja
Simptomi sledećih oboljenja mogu biti povezani sa kampomeličnim sindromom, te ona mogu doći u obzir za diferencijalnu dijagnozu.
Ahondroplazija – retko skeletno – mišićno oboljenje koje pripada grupi kongenitalnih oboljenja poznatih pod imenom hondrodistrofije. Hondrodistrfoije predstavljaju oboljenja kod kojih se javlja poremećaj u procesu pretvaranja hrskavice u kost. Ahondroplazija se karakteriše niskim patuljastim rastom, kratkim ekstremitetima, zakrivljenošću kičmenog stuba i abnormalnostima lobanje.
Hipofosfatazija – retko genetsko – metaboličko oboljenje koje se karakteriše koštanim defektima, nastalih usled nemogućnosti adekvatne mineralizacije kosti i hrskavice na krajevima dugih kostiju. Deca koja boluju od ovog oboljenja često imaju povišen pritisak unutar lobanje, usled čega dolazi do protruzije očnih jabučica. Kosti obično postaju slabe, te se posledično savijaju. Pritom, može se javiti i slabljenje ili potpuni prestanak bubrežne funkcije.
Osteogenesis imperfecta – retko nasledno oboljenje vezivnog tkiva. Znaci ovog oboljenja mogu biti: česti prelomi kostiju, zaostajanje u rastu ili odloženi rast, savijanje donjih ekstremiteta, deformiteti kičme, lice u obliku trougla. Osteogenesis imperfecta predstavlja sindrom, zbog kombinacije i ozbiljnosti simptoma koji prate poremećaj kostiju, koji se nalazi u osnovi oboljenja.
Treba uzeti u obzir i kongenitalnu savijenost dugih ekstremiteta – stanje u kome su duge kosti savijene, ali osim toga, nema prisutnih drugih abnormalnosti, te se ne svrstava u sindrome.
Kako se postavlja dijagnoza kampomeličnog sindroma?
Postavlja se na osnovu kliničkog pregleda, radiografije kičmenog stuba, karlice, grudnog koša, donjih ekstremiteta i stopala, ultrazvuka bubrega i srca. DNK analizom krvi može se potvrditi prisustvo mutacije SOX9 gena.
Kako se leči kampomelični sindrom?
Lečenje respiratornih simptoma se sastoji od mehaničke ventilacije ili fizičke potpore disanja (uz pomoć respiratora i tkz. PEEP- pozitivnog pritiska na kraju ekspirijuma). Ortopedsko lečenje uključujući hirurško, može biti od pomoći u ublažavanju ozbiljnih deformiteta kostiju. Savijenost tibije se najčešće ispravlja spontano. Takođe, postoji i opcija promene pola kod osobe koja je genetski muškog pola, dok ima ženske polne organe.
Genetsko savetovanje može biti od koristi i za pacijente i za njihove porodice. Drugi oblici lečenja su simptomatski i potporni.
Još jedan oblik lečenja je takozvani VEPTR – Vertical Expandable Prosthetic Titanium Rib, što bi predstavljao oblik ‘’proteze’’ odnosno pomoćnog aparata. Koristi se kod dece za lečenje sindroma insuficijencije grudnog koša (kongenitalno oboljenje sa ozbiljnim deformitetima grudnog koša, kičmenog stuba, rebara, koji posledično dovode do abnormalnog disanja i razvoja pluća). VEPTR predstavlja ‘’protezu’’ sa mogućnošću širenja, koja omogućava ispravljanje kičme i razdvajanje rebara, te na taj način obezbeđuje prostor plućima za adekvatan rast i funkciju. Dužina proteze se može prilagođavati rastu pacijenta.
Drugi modaliteti lečenja koji se istražuju
Istraživanje defekata na rođenju i njihovog uzroka je u toku. Američki nacionalni institut zdravlja se bavi projektom pod nazivom ‘’Humani genom’’ koji ima za cilj mapiranje (obeležavanje) svakog gena u čovekovom organizmu i saznanje o tome zašto neki put geni ne funkcionišu kako bi trebalo. Polaže se nada u to da svako novo saznanje može omogućiti prevenciju i lečenje genetskih oboljenja u budućnosti.
Izvor: rarediseases.org