Sinonimi
Nedostatak ASPA, nedostatak aspartoacilaze, Kanavanova leukodistrofija, Kanavan-Van Bogert- Bertrandovo oboljenje, spongiozna degeneracija centralnog nervnog sistema, Van Bogert-Bertrandov sindrom
Šta je Kanavanovo oboljenje?
Predstavlja retki genetski poremećaj koji se karakteriše spongioznom degeneracijom bele mase mozga. Ovo oboljenje nastaje kao posledica mutacije gena za aspartoacilazu, enzim koji je neophodan za metabolizam N-acetilaspartatne kiseline. Način prenošenja je autozomno – recesivni.
Pripada grupi oboljenja koja se jednim imenom zovu leukodistrofije. To su retka, progresivna oboljenja koja se karakterišu metaboličkim i genetskim poremećajima, koja za posledicu imaju oštećenje mozga, kičmene moždine i perifernih nerava. Svaki tip leukodistrofije je uzrokovanom mutacijom određenog gena. Zbog te mutacije, dolazi do poremećaja metabolizma minimum 10 različitih supstrata koji su značajni u izgradnji bele mase mozga. Belu masu mozga čine nervna vlakna, koja su pokrivena omotačem sastavljenim od masti i proteina – mijelina. Mijelinski omotač predstavlja izolator nervnih vlakana, štiti ih i povećava brzinu prenosa impulsa. Svaki tip leukodistrofije zahvata različite delove mijelinskog omotača, što posledično dovodi do različitih neuroloških manifestacija oboljenja.
Koja je etiologija Kanavanovo oboljenja?
Ovo oboljenje je prouzrokovano mutacijama ASPA gena. Nasleđuje se autozomno-recesivnim putem.
Kada govorimo o genetskim oboljenjima, ona su određena kombinacijom gena za odredjenu osobinu (u ovom slučaju oboljenje), koji se nalaze na hromozomima nasleđenim od roditelja.
Recesivna genetska oboljenja nastaju kada jedinka nasledi abnormalne gene za istu osobinu i od jednog i od drugog roditelja. Dakle neophodna su dva ’’obolela’’ gena, da bi se oboljenje ispoljilo. Ako jedinka nasledi jedan normalan i jedan ’’oboleli’’ gen, ta jedinka će biti nosilac oboljenja, ali bez ispoljavanja simptoma i znaka. Ukoliko su roditelji nosioci ’’obolelog’’ gena i oboje ih prenesu na potomak, verovatnoća da se oboljenje pojavi kod potomka iznosi 25% sa svakom trudnoćom. Mogućnost da potomak bude samo nosilac obolelog gena, bez ispoljavanja simptoma iznosi 50% sa svakom trudnoćom. Verovatnoća da dete ne nasledi oboleli gen i da genetski bude zdrava jedinka iznosi 25%. Verovatnoća je ista i za jedinke muškog i ženskog pola.
Gen odgovoran za ovo oboljenje se nalazi na hromozomu 17. Hromozomi se normalno nalaze u jedru svake ćelije i nose genetski materijal za svaku jedinku. Somatske ćelije čoveka imaju 46 hromozoma. Parovi hromozoma su obeleženi brojvima 1-22 i pored njih su prisutni i polni hromozomi obeleženi slovima X i Y. Muške osobe imaju konfiguraciju XY hromozoma, dok osobe žeskog pola imaju XX. Svaki hromozom ima kratki p krak i dugi q krak. Hromozomi su dalje ’’podeljeni’’ na genska mesta, koja su obeležena. Npr hromozom 11p13, označava gensko mesto 13 na kratkom kraku hromozoma 11. Obeležena mesta određuju lokalizaciju hiljade gena koji su prisutni na svakom hromozomu.
ASPA gen sadrži informacije za kodiranje aspartoacilaze, enzima koji učestvuje u metabolizmu N-acetilaspartatne kiseline. Ova kiselina se prema naučnicima smatra ključnom za održavanje bele mase nervnog sistema. Nedostatak ili inaktivnost aspartoacilaze dovodi do nagomilavanja ove kiseline u moždanom tkivu. Simptomi ovog oboljenja nastaju upravo zbog oštećenja bele mase mozga koja su posledica taloženja velike količine ove kiseline.
Koji su simptomi i znaci KANAVANOVO OBOLJENJa
Varijabilni su i zavise od slučaja do slučaja. Pretežno zahvata decu. Obolela deca mogu izgledati normalno na rođenju, i obično razvijaju prve simptome između 3-6 meseca starosti. Simptomi mogu biti: makrocefalija( povećan obim i veličina glava u odnosu na decu istog uzrasta i pola), padanje glave, značajno smanjen tonus mišića, čak do mlitavosti i odloženo dostizanje miljokaza razvoja u motornom razvoju deteta. Sem toga, mogu biti prisutni i psihomotorna regresija, mentalna retardacija, letargičnost ili čak razdražljivost deteta. Većina njih nauči da se smeje, podiže glavu i ostvaruje socijalnu interakciju.Dodatne kliničke manifestacije koje mogu biti prisutne su konvulzivni napadi, poremećaji spavanja, poremećaji gutanja, nazalna regurgitacija, gastroezofagealni refluks ponekad udružen sa povraćanjem, zahvaćenost očnog nerva sa potencijalnim oštećenjem vida. U većini slučajeva, sluh je očuvan, ali nije isključena i mogućnost gubitka sluha. Deca sa najtežim oblicima, razvijaju čak i životno ugrožavajuće komplikacije najčešće do 10. godine života, ali se mogu javiti i u kasnijim godnama. Sa godinama, hipotonija mišića može preći u spasticitet, stanje koje se karakteriše nevoljnim grčevima mišića, rigidnošću nogu, ponekad prisutnim i nekontrolisanim pokretima ekstremiteta.
U poslednjih par godina, prepoznata je blaga forma Kanavanovog oboljenja. Prisutne su karakteristične mutacije ASPA gena i samo blago povišeni nivoi acetilaspartatne kiseline u urinu. Ova deca mogu imati samo blagu zaostalost u razvoju, mogu da uče i normalno idu u školu. Nekada, glava može biti uvećana, ali tipične promene bele mase koje su karakteristične za Kanavanovo oboljenje su najčešće odsutne, pa je samim tim prognoza daleko bolja.
Koga zahvata ovo oboljenje?
Podjednako zahvata osobe muškog i ženskog pola. Sve rase su u podjednakom riziku. Postoji nešto veća učestalost kod Aškenazi Jevreja. U ovoj populaciji, učestalost prenosioca oboljenja je 1 u 40-58 osoba. Rizik da dete, čija su oba roditelja Aškenazi, oboli od ovog oboljenja iznosi između 1:6400 i 1:13456. U ostaloj populaciji nije poznata učestalost prenosioca, kao ni ukupna incidenca ovog oboljenja.
Slična oboljenja
Odredjene bolesti mogu doći u obzir za diferencijalnu dijagnozu.
Metahromatska leukodistrofija, najčešći oblik iz ove grupe oboljenja, je retko nasledno neurometaboličko oboljenje, koje zahvata belu masu mozga. Karakteriše se nakupljanjem masne supstance, tačnije sfingolipida u mozgu, ali i u ostalim organima (jetra, žučna kesa, bubrezi i/ili slezina).
Zbog nagomilavanja sfingolipida, dolazi do gubitka mijelina. Simptomi ovog oboljenja su konvulzije, napadi, promene ličnosti, spasticitet, progresivna demencija, poremećaji motorike do paralize, i/ili oštećenje vida, čak do slepila. Metahromatska leukodistrofija se nasleđuje autozomno – recesivnim putem.
Tej Saksovo (Tay- Sachs) oboljenje je redak neurodegenerativni poremećaj, uzrokovan nedostatkom enzima heksozoaminidaze A, sa posledičnim nagomilavanjem grupe lipida pod imenom gangliozidi u moždanom tkivu. Ovo abnormalno nakupljanje dovodi do progresivne disfunkcije nervnog sistema. Spada u grupu oboljenja sa lizozomalnim nakupljanjem materija. Lizozomi su organele koji su sa svojim enzimima glavni u razgradnji supstanci unutar ćelije.
Simptomi ovog oboljenja su preterena reaktivnost na iznenadne nadražaje, mlitavost, psihomotorna regresija i značajno slabljenje mišićnog tonusa. Sa progresijom oboljenja, ovi pacijenti mogu da razviju takozvane ‘’mrlje boje višnje’’ na očnom dnu, postepeni gubitak vida i sluha, spasticitet mišića, eventualnu paralizu, različite oblike napada i gubitak pamćenja, čak do demencije.
Određene mitohondrijske bolesti, poput Lejove (Leigh) bolesti, mogu biti udružene sa spongioznom degeneracijom centralnog nervnog sistema. Mitohondrijske bolesti se karakterišu mutacijama mitohondrija ( organele ćelije zadužene za stvaranje energije) i to najčešće prisustvom velikog broja defektnih mitohondrija. Ovde su normalni procesi metabolizma ćelije ometeni zbog nedostatka energije. Zahvaćeno je više od jednog organa.
Kako se dijagnostikuje KANAVANOVO OBOLJENJE?
Na ovo oboljenje treba posumnjati na osnovu kliničke slike. Dijagnoza može biti potvrđena detaljnom anamnezom i različitim testovima. Neki od tih testova predstavljaju masena spektrometrija i gasna hromatografija. Povišeni nivoi N-acetilaspartatne kiseline mogu se registrovati u urinu, likvoru, krvi. Ispitivanjem fibroblasta (ćelije vezivnog tkiva) mogu da budu od koristi u otkrivanju nedostatka ovog enzima. Prenatalnu dijagnozu ovog oboljenja moguće je postaviti amniocentezom u periodu između 16. i 18. nedelje, merenjem nivoa ove kiseline u amnionskoj tečnosti. Ukoliko oba roditelja imaju mutacije ASPA gena, za dijagnozu je poželjno uzeti i uzorak horionskih resica za analizu u periodu izmedju 10. i 12. nedelje.
Kako se leči KANAVANOVO OBOLJENJE?
Terapija je simptomatska. Određena suportivna terapija može ublažiti simptome. Fizikalna terapija može biti od pomoći za pravilno držanje, adekvatno hranjenje i hidrataciju. Konvulzivni napadi se mogu kupirati anti-konvulzivnom terapijom. Genetsko savetovanje je od velikog značaja.
Još jedan oblik terapije koji se istražuje predstavlja genska terapija. Ova terapija sa zasniva na ubacivanju zdravih oblika ASPA gena u moždano tkivo obolele dece. Ovi geni produkuju aspartoacilazu, koja je neophodna za metabolizam N-acetilaspartatne kiseline i samim tim sprečavaju njeno nakupljanje. Deca podvrgnuta genskoj terapiji su pokazala određena poboljšanja. Ipak, neophodno je još istraživanja da bi se videlo da li ova terapija ima dugoročne i neželjene efekte.
Izvor: rarediseases.org