Sida i trudnoća… Sida je zarazna bolest. najnovijeg doba. Ona predstavlja najveći zdravstveni problem u savremenoj medicini. Prvi slučajevi uočeni su 1978. godine, a klinička slika opisana je 1981. Uzročnik bolesti identifikovan je 1983. i nazvan HTV (virus koji izaziva slabljenje imuniteta kod ljudi).
Danas se procenjuje da je HTV jedan od vodećih uzroka smrti žena između dvadesete i četrdesete godine života u južnom delu afričkog kontinenta i u zapadnoj Evropi. Prvih godina po otkriću ove bolesti najugroženija kategorija u ođnosu na sidu bili su homoseksualci i narkomani. Kasnije se pojavljuju i slučajevi bolesnika obolelih usled transfuzije inficirane krvi il virusom HTV-a zaraženih krvnih preparata. Većoj raširenosti bolesti među homoseksualcima, pored ostalog, doprinosi i izražen promiskuitet među njima, a kod narkomana uzrok je i u zajedničkom korišćenju nedezinfikovanih špriceva i igala pri uzimanju droge.
Ranije retki, danas su češći slučajevi bolesti i među heteroseksualcima. Virus se najčešće prenosi sa bolesnika na zdrave osobe polnim ili krvnim putem: pri polnim odnosima, transfuzijom krvi zaražene HTV-om, ili parenteralnim davanjem krvnih derivata i preparata dobijenih od zaražene krvi, zajedničkom upotrebom istih nesterilnih špriceva i igala kod narkomana. Za lekare je isto tako važno da znaju da se virus HTV-a može putem sperme preneti sa inficiranog muškarca koji ne pokazuje ispoljene znake bolesti, ako je đavalac sperme kod heterologe veštačke inseminacije i bez polnog odnosa. Zbog toga je, pri izboru davalaca sperme neophodna, između ostalog, i serološka kontrola na prisustvo HIV virusa u njihovom organizmu.
HIV virus je RNK retrovirus i kada dospe u zdrav organizam, on napada i razara njegov odbrambeni sistem, prvenstveno određene Iimfocite vezujuci se za CD-4 receptor na površini celije (CD4+) pa zaštitni mehanizam postaje nemoćan ne samo u odnosu na izazivača side već i na ostale patogene mikroorganizme, što dovodi do pojave interkurentnih oboljenja i do smrti bolesnika.
Po infekciji, latentni ili prvi stadijum bolesti koji protiče bez ikakvih simptoma može potrajati čak nekoliko godina (do 10 godina). Postojanje infekcije u to vreme dokazuje se jedino pozitivnim serološkim reakcijama. Testovi za dokazivanje HIV virusa su ELISA i Western blot i ukoliko su oba pozitivna smatra se da je ispitivana osoba nosilac HIV virusa. Veoma je, međutim, značajno što se zna da su i takve osobe opasne za okolinu jer su prenosioci bolesti. Po isteku latentne, bolest ulazi u drugu, manifestnu fazu, kada se bolesnici osećaju malaksali, iscrpljeni, onemoćali. Aktivna faza bolesti dokazuje se padom broja T4 limfocita ispod 200 u kubnom milimetru, ili kada broj ovih limfocita siđe ispod 14%.
Zbog slabljenja odbrambenih snaga bolesnici od side podložni su drugim interkurentnim oboljenjima: Pneumocystis carinii pneumonia, Kaposi sarcoma, invazivni karcinom pluća i tuberkuloza što u kasnijem stadijumu bolesti dovodi do smrti.
Hiv pozitivne žene
HIV pozitivne žene veoma su podložne gljivičnim infekcijama orofarinksa i vagine (candida albicans). Vaginalna kandidijaza se teško leči i često recidivira te su zbog toga kod takvih bolesnica indikovana serološka ispitivanja na HTV. Takođe je zapaženo da je HIV infekcija često udružena sa postojanjem maligne neoplazije donjih partija genitalnog trakta.
Obzirom da HTV pozitivne bolesnice mogu da ostanu bremenite postavlja se problem odnosa ove bolesti i graviditeta. Imajući u vidu da se i kod zdravih trudnica broj limfocita CD4+T smanjuje, kod HIV pozitivnih trudnica pad limfocita je još izraženiji što olakšava pojavu interkurentnih oboljenja. U slučajevima izrazito smanjenog imunog odgovora CD4+T manji od 200 u kubnom milimetru, kod takvih trudnica može da se javi smrtni ishod zbog Pneumocystis carinii pneumonije.
To je, međutim, veoma retko te se smatra da gravidne žene bolesne od AIDS-a nisu ugroženije od negravidnih. U toku i po završetku trudnoće HIV infekcija može da se prenese na dete na tri načina: preko posteljice iz krvi majke, za vreme porođaja pri prolasku kroz porođajni kanal i posle porođaja dojenjem majčinim mlekom. Kod HIV pozitivnih trudnica nije zapažena pojava češćih komplikacija u vezi sa trudnoćom: spontani pobačaji, mala telesna težina na rođenju i prevremeni porođaj.
U drugoj fazi porođaja plod dolazi u dodir sa krvlju majke, cerviko-vaginalnim sekretom, a preko njih sa HIV virusom obilato zastupljenim u ovim tečnostima. Iz tog razloga treba porođaj prepustiti prirodnim porođajnim snagama i izbegavati nepotrebno uplitanje u tok porođaja. Carski rez kao način porođaja se preporučuje samo u slučajevima indikovanim akušerskim razlozima.
Hiv pozitivne bebe
Novorođenče HTV pozitivne trudnice ne mora uvek da bude inficirano HTV virusom. Isto tako za serološki negativno novorođenče ne može se sa sigurnošću tvrditi da je zdravo obzirom da je po rođenju zaštićeno pasivnim transferom antitela od majke. U mnogim slučajevima tek 18 meseci posle rođenja može se tvrditi da je dete HTV pozitivno ili negativno na osnovu ponovljenih seroloških reakcija. Kako se dete po rođenju može inficirati mlekom pri dojenju, HIV pozitivnim majkama treba zabraniti dojenje.
Kod negravidnih osoba inficiranih HTV virusom, antiretrovirusno lečenje treba započeti kada broj CD4+T limfocita postane niži od 500 u kubnom milimetru. Za to se koristi Azidothymidine (AZT) koji sprečava umnožavanje virusa. On tako usporava napredovanje HTV infekcije i produžava vek ovih bolesnika.