Sinonimi:
HE
Steroid odgovorna encefalopatija povezana sa autoimunim tiroiditisom (SREAT)
Šta je Hašimoto Encefalopatija?
Hašimoto encefalopatija je retki poremećaj koga karakteriše oštećenje funkcije mozga (encefalopatija). Tačan uzrok je nepoznat, ali se veruje da je to imunološki posredovani poremećaj ili poremećaj kod kojeg postoji inflamacija koja je rezultat abnormalnog funkcionisanja imunološkog sistema. Pacijenti imaju prisustvo antitireoidnih antitela u svom telu. Antitela su deo imunološkog sistema, to su specijalizovani proteini koji ciljaju strane organizme ili organizme koji ih napadaju. Antitireoidna antitela su ona koja greškom ciljaju tkivo štitne žlezde. Međutim, nije jasno da li ova antitela igraju bilo kakvu ulogu u razvoju Hašimoto encefalopatije ili su slučajni nalaz. Glavni znaci i simptomi povezani su sa encefalopatijom. Oštećenje funkcije mozga je brzo (akutno), dok se ponekad može polako razvijati tokom mnogih godina. Specifični simptomi, težina i tok poremećaja mogu se u velikoj meri razlikovati među pacijentima. Poremećaj često reaguje na terapiju kortikosteroidima.
Neki istraživači veruju da postoji veza između Hašimoto encefalopatije i Hašimoto tiroiditisa, autoimunskog poremećaja u kojem antitiroidna antitela greškom oštećuju štitnu žlezdu. Naziv Hašimoto encefalopatija potiče od prisustva antitireoidnih antitela i encefalopatije koja se javljaju zajedno. Da li su ova dva poremećaja povezana na bilo koji način, nije potpuno objašnjeno. Budući da nema dokaza da antitiroidna antitela u Hašimoto encefalopatiji doprinose oštećenju mozga, i zato što većina pacijenata ima normalno funkcionisanje štitne žlezde, neki istraživači veruju da su to slučajni nalazi. Neki lekari su preferirali naziv steroid odgovorna encefalopatija povezana sa autoimunim tiroiditisom ili SREAT umesto Hashimoto encefalopatija.
Kako se manifestuje Hašimoto Encefalopatija?
Najvažniji simptom je oštećena funkcija mozga (encefalopatija), tj. promenjeni mentalni status. To su oštećenje kognicije, pažnje, orijentacije, ciklusa spavanje-budnost i svesti.
Iako su istraživači uspeli da utvrde jasan sindrom sa karakterističnim ili „osnovnim“ simptomima, mnogo toga o ovom poremećaju nije u potpunosti razumljivo. Nekoliko faktora, uključujući mali broj identifikovanih slučajeva, nedostatak velikih kliničkih studija i mogućnost da drugi geni utiču na poremećaj sprečavaju lekare da razviju potpunu sliku povezanih simptoma i prognoze. Stoga je važno napomenuti da pacijenti možda neće imati sve simptome o kojima se govori u nastavku. Pacijenti i njihove porodice treba da razgovaraju sa svojim lekarima i medicinskim timom o svom konkretnom slučaju, povezanim simptomima i ukupnoj prognozi.
Specifični simptomi i težina poremećaja mogu se veoma razlikovati od jedne osobe do druge. Poremećaj može slediti relapsni i remitentni tok, što znači da simptomi kognitivnog opadanja i promenjene svesti prolaze kroz cikluse gde se pogoršavaju i poboljšavaju.
Kod nekih pacijenata poremećaj će polako napredovati umesto da se naizmenično pogoršava i ublažava. Kod ovih pacijenata postoji progresivni obrazac kognitivnog opadanja, uključujući konfuziju, halucinacije, demenciju i oštećenje ciklusa spavanje-budnost, poteškoće u održavanju sna i duže spavanje nego obično. Depresija može biti početni znak u ovom obliku.
Iako postoje dva različita obrasca razvoja bolesti za Hašimoto encefalopatiju, specifični znaci i simptomi mogu se preklapati. Ozbiljnost, progresija i specifični simptomi povezani sa poremećajem mogu se veoma razlikovati od jedne osobe do druge.
Dodatni simptomi koji se mogu razviti uključuju konvulzivne napade, umor, napetost ili nervozu, pojačani mišićni tonus (hiperrefleksija), loš apetit, konfuziju, gubitak protoka krvi u određenim delovima mozga (cerebralna ishemija), promenjena svest i gubitak kontakta sa stvarnošću (psihoza). Ponekad pojedinci mogu razviti tremor, abnormalne trzajne pokrete (mioklonus), lošu koordinaciju voljnih pokreta (ataksija) i nejasan govor (dizartrija).
Pojedini pacijenti mogu biti nepažljivi, nedostaju im koncentracija i ne razumeju osnovne pojmove. Takođe mogu pokazati promene u ponašanju, uključujući depresiju, anksioznost, emocionalnu nestabilnost, socijalno povlačenje i promene ličnosti.
Poremećaj može pratiti ograničeni tok koji se rešava bez lečenja (samo-ograničen), potom tok gde se bolest vremenom pogoršava (progresivno), ili relapsni i remitentni tok.
Mnogi ljudi sa Hašimoto encefalopatijom imaju normalno funkcionisanje štitne žlezde (eutiroidizam) uprkos prisustvu antitiroidnih antitela. Drugi pojedinci mogu imati smanjenu funkciju štitne žlezde (hipotiroidizam) ili prekomerno aktivnu štitnu žlezdu (hipertiroidizam). Štitna žlezda je deo endokrinog sistema, mreže žlezda koje luče hormone koji regulišu hemijske procese (metabolizam) koji utiču na srčani ritam, telesnu temperaturu i krvni pritisak.
Etiologija Hašimoto Encefalopatije
Tačan uzrok Hašimozo encefalopatije nije poznat. Međutim, neki klinički istraživači veruju da je poremećaj najverovatnije rezultat abnormalnog odgovora imunog sistema na infekciju ili neki drugi okidač. Mnogi istraživači sugerišu da poremećaj može delimično predstavljati abnormalnu imunološku reakciju usmerenu na sopstvena tkiva (autoimunski poremećaj). U autoimunskim poremećajima, prirodna odbrana tela (npr. antitela, limfociti) protiv supstanci koje se percipiraju kao strane (antigeni) pogrešno počinju da napadaju zdrava tkiva iz nepoznatih razloga. Kada antitela greškom napadaju zdravo tkivo, mogu se nazvati autoantitelima.
Pojedinci sa Hašimoto encefalopatijom imaju različit nivo antitireoidnih antitela. Prisustvo antitiroidnih antitela znači da imuni sistem te osobe ne funkcioniše pravilno. Međutim, uprkos prisustvu ovih antitela, nije bilo dokaza koji potvrđuju da ona igraju ulogu u oštećenju mozga koje karakteriše ovaj poremećaj. Takođe, specifični nivoi antitiroidnih antitela u telu nisu u korelaciji sa težinom neuroloških simptoma.
Istraživači su otkrili prisustvo anti-alfa enolaza antitela. Alfa enolaza je enzim koji se nalazi u većini telesnih tkiva u organizmu. Prisustvo dva autoantitela, anti-alfa enolaze i antitiroidnih antitela, podržava teoriju da postoji aktivan autoimuni proces koji pogađa pacijente sa Hašimoto encefalopatijom. Neki istraživači pretpostavljaju da autoimuni proces može izazvati zapaljenje i oštećenje krvnih sudova u mozgu (autoimuni cerebralni vaskulitis). Međutim, potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdili tačni mehanizmi koji uzrokuju Hašimoto encefalopatiju.
Epidemiologija Hašimoto Encefalopatija
Hašimoto encefalopatija je retka bolest koja pogađa žene češće od muškaraca. Procenjuje se da ovaj poremećaj pogađa 2,1 na 100 000 pojedinaca u opštoj populaciji. Može pogoditi i decu, ali je u medicinskoj literaturi opisano samo približno 60 obolele dece. Retki poremećaji često postaju pogrešno dijagnostikovani ili nedijagnostikovani, što otežava određivanje stvarne učestalosti u opštoj populaciji.
POVEZANI POREMEĆAJI (Diferencijalna dijagnoza)
Simptomi sledećih poremećaja mogu biti slični simptomima Hašimoto encefalopatije. Poređenja mogu biti korisna za diferencijalnu dijagnozu.
Akutni diseminovani encefalomijelitis (ADEM) je neurološki, imunološki posredovani poremećaj kod kojeg rašireno zapaljenje mozga i kičmene moždine oštećuje tkivo poznato kao bela materija. Bela materija je tkivo sastavljeno od nervnih vlakana, od kojih su mnoga prekrivena kolekcijom masti i proteina poznatih kao mijelin. Mijelin, koji se može nazvati i mijelinskim omotačem, štiti nervna vlakna, deluje kao izolator i povećava brzinu prenosa nervnih signala. Oštećenje mijelinske ovojnice (demijelinizacija) utiče na sposobnost nerva da prenosi informacije i potencijalno može izazvati širok spektar neuroloških simptoma. Specifični simptomi i težina poremećaja mogu se razlikovati od jedne do druge osobe. Kod nekih osoba ADEM-u prethodi virusna infekcija ili vakcinacija. Tačan uzrok poremećaja nije poznat, iako se veruje da nepravilan odgovor imunskog sistema igra ulogu u njegovom razvoju. ADEM se mora razlikovati od ostalih demijelinizacionih poremećaja kao što je multipla skleroza.
Alchajmerova bolest je progresivno stanje mozga koje zahvata pamćenje, misli i govor. Degenerativne promene Alchajmerove bolesti izazivaju promene u mozgu u vidu ploča ili plakova i dovode do zapletanja nervnih vlakana (neurofibrilarni spletovi). Gubitak memorije i promene ponašanja nastaju kao rezultat ovih promena u moždanom tkivu. Alchajmerova bolest je obično sporo progresivna bolest koja se javlja u srednjim godinama, ali postaje sve češća u dobi od 65 godina, za razliku od frontotemporalnih degeneracija. Poteškoće sa kratkotrajnim pamćenjem obično su prvi simptom i rane promene u ponašanju se možda neće primetiti. Kako bolest napreduje, gubitak pamćenja se povećava i dolazi do promena u ličnosti, raspoloženju i ponašanju. Pojavljuju se poremećaji u rasuđivanju i koncentraciji, zajedno sa zbunjenošću i nemirom. Tip, težina, redosled i napredovanje mentalnih promena se veoma razlikuju. Česti su dugi periodi sa malo promena, mada povremeno bolest može brzo da napreduje.
Encefalopatija je opšti termin za bolest, oštećenje ili poremećaj funkcije mozga. Postoji mnogo različitih uzroka encefalopatije, uključujući toksične, genetske, metaboličke i infektivne poremećaje. Poremećaji koji se obično isključuju u diferencijalnoj dijagnozi Hašimoto encefalopatije uključuju Krojcfeld-Jakobovu bolest, paraneoplastične sindrome, nevaskularni autoimunski inflamatorni meningoencefalitis i progresivne demencije. Pacijenti mogu često biti pogrešno dijagnostikovani zbog psihijatrijskog stanja.
Kako se dijagnostikuje Hašimoto Encefalopatija?
Dijagnoza Hašimoto encefalopatije zasniva se na identifikaciji karakterističnih simptoma, detaljnoj istoriji pacijenta, temeljnoj kliničkoj proceni i raznim specifičnim testovima. Po definiciji, pacijenti sa Hašimoto encefalopatijom moraju imati detektovan nivo antitiroidnih antitela u telu. Međutim, ne postoji korelacija između količine nivoa antitela i prisustva ili težine simptoma. Antitireoidna antitela su relativno česta u opštoj populaciji, pa se ovaj nalaz mora dokazati kod osoba sa karakterističnim nalazima povezanim sa Hašimoto encefalopatijom i kod kojih su isključene druge potencijalne dijagnoze.
Kliničko ispitivanje i izrada
Testovi krvi mogu otkriti visok nivo antitiroidnih antitela. Cerebrospinalna tečnost, bistra tečnost koja okružuje i štiti mozak i kičmenu moždinu, može se proučavati, što može pokazati nespecifične nalaze, uključujući abnormalno visok nivo određenih proteina.
Lekari mogu preporučiti elektroencefalogram (EEG), test koji meri električnu aktivnost mozga i može pokazati promene u funkciji mozga i usporavanje aktivnosti. EEG se takođe može koristiti za pomoć u otkrivanju konvulzivnih napada.
Mogu se izvoditi specifične tehnike snimanja, uključujući magnetnu rezonancu (MRI). MRI koristi magnetno polje i radio talase za stvaranje slika preseka određenih organa i telesnih tkiva, uključujući i mozak. MRI nalaz je obično normalan i koristi se za isključivanje drugih uzroka encefalopatije. U retkim slučajevima mogu biti prisutne široko rasprostranjene (difuzne) ili specifične (fokalne) promene u beloj materiji.
Kako se leči Hašimoto Encefalopatija?
Hašimoto encefalopatija se leči lekovima poznatim kao kortikosteroidi. Kortikosteroidi se koriste za lečenje zapaljenja i pacijenti su vrlo dobro reagovali na ovaj tretman. Najbolja doza (optimalna doza) je nepoznata, ali će se među pacijentima razlikovati na osnovu nekoliko faktora, uključujući starost osobe, celokupno zdravlje i individualnu toleranciju leka. Lečenje se obično započinje visokim dozama kortikosteroida, koje se zatim polako snižavaju. Dugotrajna terapija visokim dozama kortikosteroida povezana je sa značajnim neželjenim efektima, pa se visoke doze u početku koriste da bi se poremećaj stavio pod kontrolu pre nego što se doze smanje.
Kod većine pacijenata simptomi se obično poboljšaju ili potpuno nestaju u roku od nekoliko meseci, iako su lečenja potrajala čak dve godine.
Ako su kortikosteroidi neefikasni ili ih pacijent ne može tolerisati, isprobani su i drugi lekovi koji posebno potiskuju aktivnost imunog sistema (imunosupresija), uključujući azatioprin i ciklofosfamid. Kod pacijenata koji ne reaguju u potpunosti na terapiju kortikosteroidima, mogu se razmotriti druge terapijske opcije, poput primene intravenskog imunoglobulina (IVIG) ili plazmafereze. Mehanizam IVIG povezan je sa neutralizacijom cirkulišućih autoantitela, dok plazmafereza može ukloniti autoantitela iz krvi.
Plazmafereza je metoda za uklanjanje neželjenih supstanci (toksina, metaboličkih supstanci, autoantitela) iz krvi. Tokom plazmafereze, krv se uklanja iz pacijenta i krvne ćelije se odvajaju od plazme. Zatim se plazma zamenjuje drugom ljudskom plazmom i krv se transfuzira natrag obolelom pojedincu.
Kod nekih pacijenata može doći do relapsa bolesti i tada je potreban drugi krug terapije kortikosteroidima ili imunosupresivne terapije.
Ponekad će biti potrebni lekovi protiv konvulzivnih napada (antikonvulzivi) za lečenje istih i antipsihotični lekovi za pacijente koji pate od psihijatrijskih simptoma ili delirijuma.